U Belgiji postoje javne biblioteke za igračke, a u Americi udruga udruga Give Back Box šalje pre-loved Legiće djeci koje ih nemaju. Kolumnistica Anastasya Ležaić ispričat će vam kako sve možemo spasiti igračke. Dobrodošli u održivu priču o igračkama
PIŠE: ANASTASYA RADITYA – LEŽAIĆ
Nastavljamo sa serijom tekstova o kružnom gospodarstvu. Čitali smo o modi i o namještaju. Hajdemo sad pričati o igračkama. Imam dvoje male djece, imaju 7 i 4 godine. Ako i vi imate djecu, pogledajte imaju li stare igračke koje su bile i vaše. Igraju li se Vaša djeca s igračkama s kojima ste kao klinci igrali vi ili vaš partner? Jesmo li zaista generacija koja baca savršene igračke da bi nova generacija djece imala nove igračke?
Ellen McArthur Foundation procjenjuje da je vrijednost globalnog tržišta igračaka premašila 90 milijardi USD u 2019. godini, a ta vrijednost se nažalost izgubi jer gotovo 80% igračaka završava u odlagalištima, na spaljivanju ili u oceanima. Samo u Francuskoj preko 40 milijuna igračaka svake godine završi kao otpad, a u Ujedinjenom Kraljevstvu gotovo trećina roditelja priznala je da baca igračke u ispravnom stanju jer se njihova djeca više s njima ne igraju. Danas više nego ikad, vrijeme je za promjenu načina na koji se igračke dizajniraju, igraju i posjeduju.
No, nije sve tako crno. Pokrenulo se dosta akcija i inicijativa za produženjem tijeka života igračaka, a i za poticanje kružnog gospodarstva u svijetu igračaka. Prema podacima grupe LEGO, 97% njihovih kocki već jesu očuvane, dijeljene te prenesene generacijama prijatelja i unutar obitelji. Tim više, Lego je započeo s projektom „Replay“ koji je trenutno dostupan samo u SAD-u, a u kojem ljudi mogu poslati nekorištene Lego kocke umjesto da ih bacaju. Šalju ih besplatno, a udruga Give Back Box čiste i prepakiravaju kocke te ih šalju i doniraju diljem SAD-a djeci koja nemaju pristup novim igračkama. Sličan koncept ima i udruga Rejoué u Francuskoj, koja skuplja, čisti, popravlja i prodaje rabljene igračke. Od 2012. godine već su spasili 300 tona igračaka koje bi inače završile u odlagalištima.
Kad smo se 2018. preselili u Belgiju, prvi put sam se upoznala s konceptom biblioteke za igračke. Javne biblioteke za igračke (ludothèques) su dostupne u kvartovima diljem Bruxellesa, a djeca mogu doći i posuditi bilo koju igračku na određeno vrijeme, vratiti ju i posuditi drugu. Osim što djeca nauče da ne moraju nešto kupiti i posjedovati da bi se s time mogla igrati, nauče čuvati i paziti te iste igračke kako bi se druga djeca mogla s njima igrati.
Kako bi uopće igračke mogle imati duži životni vijek, te da se mogu popraviti kada se pokvare, najbitnije je da su dobro dizajnirane i proizvedene od kvalitetnog materijala. Tu možemo krenuti od sebe. Prilikom kupnje igračaka, birajmo one koje su izrađene od kvalitetnog materijala umjesto jeftine plastike, a najbolje da su od prirodnog materijala koji su biorazgradivi. Ako kupujemo plastične igračke, gledajmo da su barem od reciklirane plastike. One uglavnom jesu skuplje, ali zaista dugoročno isplativije. Naša djeca imaju drvenog konjića za ljuljanje koji je stariji od mog supruga, a i dalje je jako lijep. Uvjerena sam da će se i djeca moje djece moći još ljuljati na tom istom konjiću.
Jeftinije i zanimljivije je i rotacija igračaka u krugu prijatelja. Stalno dobijamo rabljene igračke od prijatelja, a kad ih „prerastemo“, prosljeđujemo ih dalje drugima. Općenito mislim da se u društvu polako normalizira pojam poklanjanja „pre-loved“ ili rabljenih igračaka, čak i za svečane prilike poput rođendana. Popularizira se i kupovina rabljene igračke u marketplace-u ili u second-hand dućanima, pogotovo onih većih poput drvene dječje kuhinje ili pješčanika. Našoj djeci neće biti manje zanimljivo i zabavno zato što ne dobijaju stalno nove i sjajne igračke, a naši domovi ne moraju stalno biti zatrpani nepotrebnim igračkama. Zato bolje birajmo pri kupnji, mudrije odlučujmo, primajmo i kupujmo rabljene igračke, donirajmo nekorištene, čuvajmo planetu, i najbitnije – igrajmo se i mi s našom djecom!
