Počinjemo s novim dnevnikom adaptacije. Hvala Barbara što si s nama podjelila svoje razloge zašto baš ovaj stan u centru Zagreba, kao i sve što se izdogađalo od proljeća do danas
Znam da obožavate dnevnike adaptacija, a posebno kada nam svoje dogodovštine s majstorima priča netko od poznatih i uglednih osoba s kojim se možete poistovjetiti. Svatko tko kupuje, adaptira, preuređuje nosi se s tisuću izazova i problema. Sve te priče uče nas, savjetuju, inspiriraju… i zato sam jako sretna da će nam jedan od najljepših, najskladnijih i najdužih glumačko-redateljskih parova, Barbara i Lukas Nola, ispričati kako je tekla adaptacija njihova doma.
Danas počinjemo s prvim nastavkom, a vrlo brzo kreće i drugi i treći. Obećajemo!
PIŠE: BARBARA NOLA
Već nekoliko godina Lukas i ja razmišljali smo o kupnji stana ali su nas razne dosta traumatične životne tegobe sprječavale da se stvarno upustimo u taj zahtjevan ali ja bih rekla prije svega zabavan proces. Nekako se više stvari poklopilo da se upustimo u to. Skupili smo djelić novca za nekretninu, a zbog korone i potresa odjednom smo imali i viška vremena.
Kako se ja užasno bojim potresa otišli smo sa mojom sestrom i njenom obitelji na more i tamo malo šećući, malo farbajući ogradu i uz užasno puno pričanja o tome što nas sve skupa čeka odjednom odlučili: „ma ajmo više dok totalno ne ostarimo to napraviti“.
E onda smo se svi bacili na Njuškalo i tražili, maštali, gledali, analizirali. Bilo je tu svakakvih ideja: kuća, novogradnja, veće, manje… ali s obzirom na to da ni ja ni Lukas nismo vozači (da, da postoje i takvi ljudi, sad smo bar u trendu jer ne zagađujemo okoliš) nekako nije bilo previše razmišljanja o tome da se baš daleko od centra odselimo.
Tu je i moje radno vrijeme koje je svaki dan drugačije. Nekad moram biti u kazalištu i tri puta dnevno, kasno se vraćam s predstava, nekad u ranu zoru na snimanje… Uglavnom kaos, pa mi je bitno da sam blizu Gavelle.
Važno nam je bilo i da naša kći ima neki svoj prostor gdje može raditi radove jer studira na Likovnoj akademiji, da Lukas ima mir za pisanje jer nema kancelariju, da naše mame mogu preći k nama ako se za to ukaže potreba i mogla bih još nabrajati u nedogled.
Uglavnom kad smo ugledali ovaj stan totalno smo „otkinuli“ na njega, a i cijena je bila dosta realna i ne prenapuhana.
Zgrada u dobrom stanju, famozna zelena naljepnica, svijetao i održavan. Najbolje od svega je bilo to da je stan bio jednako lijep kao na slikama, a većina drugih stanova koje smo vidjeli nije.
Puno smo se nahodali po raznim stanovima i nagledali svega. Precijenjenih, zapuštenih, knaufom presvučenih, a popucanih stanova.
Osim toga ovdje je vladala neka atmosfera da smo oboje pomislili „gle ovaj stan je baš nekak naš“. Starinski a opet lagano osuvremenjen i zračio je ugodnim mirom.
Uglavnom nije bilo dileme da je to taj stan, a kad sad razmislim znala sam to još od kad sam ga prvi put na slici vidjela, samo nisam se usudila vjerovati da će se sve tako realizirati.
Osim toga ja sam strašno neodlučna i mislim da moram sto puta više tražiti i razmišljati nego što je to zapravo potrebno. Lukas je s druge strane tog spektra. Nestrpljiv i jako lako odluči. Njemu se činilo da smo cijeli grad pregledali, a meni da smo tek počeli gledati. Oko toga smo se uz neprekidno nazivanje agenata, banaka i trčanja po tuđim stanovima u doba korone žestoko raspravljali.
Na kraju mi se čini da treba pažljivo tražiti ali i da se dogodi da brzo naletiš na ono što ti se sviđa. Čini mi se da to osjetiš čim uđeš u stan.
Također mislim da ljudi poput mene koji kad uđu u prostor ne vide kako bi ga se dalo promijeniti trebaju povesti sa sobom nekog svog tko će im u tome pomoći. Ne mora to nužno biti stručnjak nego naprosto netko tko ima ‘oko’ za prostor.
Lukas bi na primjer u svakom stanu koji smo gledali odmah znao kako bi se što dalo prilagoditi našim potrebama uz minimalne korekcije (znali smo da nam je buđet jaaako ograničen) a ja za to uopće nemam smisla.
Uglavnom sam za to vrijeme dok bi on malo proučavao stanove pričala s vlasnicima o statici i potresu.
Trebalo je sad naravno dići kredit, a to je uvijek jako upitno hoćeš li uspjeti. Zahvaljujući tome da sam u međuvremenu dobila ulogu u seriji Dar Mar banka nam je dala dovoljno veliki kredit, vlasnici su imali strpljenja i evo nas.
Dobro bilo je tu još sto peripetija i hoće-neće odobriti ali za to naprosto treba strpljenja i živaca i to je očigledno uvijek tako.
Sve je zapravo u stanu bilo kao da smo sami uređivali osim što je samo trebalo prebaciti kuhinju u dnevnu sobu.
E sad to ‘samo’ naravno uvijek postane ‘ma ajmo još i ovo’ ali o tome ćemo u nastavku.
(USKORO SE NASTAVLJA)
