Vrijeme je za raščišćavanja i čišćenja. Naša draga Anda Bukvić Pažin uhvatila se pospremanja svoje biblioteke i pronašla jednu knjigu koju nam preporučuje – i malim i velikim ljubiteljima umjetnosti
PIŠE: Anda Bukvić Pažin
David Hockney i Martin Gayford: Povijest slika za djecu. Ilustracije Rose Blake. Prijevod Vedran Pavlić. Školska knjiga 2019.
U priči Biblioteka iz kultne zbirke Sarajevski Marlboro, potresno jednostavnoj i jednostavno potresnoj kao što su sve te priče u kojima se bavi malim stvarima i ljudima u vrtlogu velikog i nezaustavljivog, Miljenko Jergović iliti njegovo literarno ja kaže: U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim imenom privlačile.
Ovo nije precizan opis načina na koji funkcionira moja kućna biblioteka, ako se tom imenicom zbirne prirode uopće može okupiti sve što mi se raširilo po svim slobodnim plohama u stanu, police uključujući. Iskoristila sam ove duge dane izolacije, a počesto i noći, da malo okupim rasuto društvance. I zaključila sam da je među njima mnogo onih davno pročitanih, koje su se sigurno jako promijenile u međuvremenu u kojem se nismo družili. Jer hoće to knjige tako, promijeniti se dok ne gledate. A ima i nepročitanih popriličan broj – nisam uopće bila svjesna koliko, dok ih nisam počela slagati i otprašivati.
To je preslagivanje i otprašivanje kod mene vrhunac pospremanja knjiga. Marie Kondo u ovu bibliosferu ima zabranjen ulaz. Pustim je tu i tamo u ormare, ali generalno mi se ne sviđa što je Marie pospremanje kao terapijski proces – s naglaskom na proces – svela na neki krajnji rezultat. Koji je najmanje bitan. Cijeli je pothvat posebno zabavan djeci: izvučemo sve s otvorenih polica, kišemo kao kišni oblaci iz crtića, prate nas vrtlozi prašine, ali iskopamo svašta. Pa da podijelim s vama novopronađenu hrpicu na kojoj imam ponešto staro, nešto novo, nešto posuđeno, a naći će se i ponešto plavo.
RED SENTIMENTALNOG, RED PRAKTIČNOG
Knjiga koju sam stavila na vrh najteža je i formatom najveća, tako da statički ugrožava cijelu hrpu. Nova je, i mislila sam da bi mogla proći i kao plava, ali moja kći kaže da je tirkizna i da to nikako nije isto, s čim se moram složiti. Povijest slika za djecu objavljena je relativno nedavno, ali već mi dugo stoji na stolu, vidim po sloju prašine na dust coveru. To je na hrvatskom zaštitni omot, ali lijepo mi je što engleski naziv sadrži prašinu.
Kupila sam Povijest slika za djecu iz dva razloga, od kojih je prvi sentimentalno prisjećanje na sate likovne umjetnosti u srednjoj školi. Bila je 1994. ili 1998., prostrani kabinet na prvom katu s pogledom na školski park, a zadatak se zvao Analiza likovnog djela. Nepredvidiva noćna mora za većinu učenika i učenica: izvući neku reprodukciju s hrpe i analizirati prikazano djelo koristeći se terminologijom koju smo učili. A nije se moglo naučiti, trebalo je pričati priču. Trebalo je ovladati umijećem da izgovoriš riječ, vezeš malo oko nje i na kraju rečenice postaviš je naglavce. Nisi rekao ništa, ali to samo ti znaš. (opet Jergović, ista zbirka, priča se zove Kondor) Mnogi nisu shvaćali kakve veze slike (likovni) imaju s pričom (hrvatski). Nisam ni ja, tek mi je poslije postalo jasno. Pomislila sam da je ta tijesna veza između pričanja priča i gledanja slika u ovom svesku dobro objašnjena, i da ću možda svojoj djeci malo ranije moći staviti tu bubu spoznaje u uho. I pokazati im – nakon virtualnih muzejskih tura – slike koje ćemo, naravno, ići vidjeti uživo jednom kad sve ovo prođe.
Drugi razlog zašto me ova knjiga zainteresirala jest novopronađeni interes za likovnost slikovnica. Tražila sam nešto zabavno, bazično, a s potencijalom šire slike. Negdje mi je u primozgu lebdjela informacija da je ovo „verzija za djecu“ jedne „knjige za odrasle“, i nije mi trebalo dugo da izguglam o čemu je riječ. Umjetnik David Hockney i likovni kritičar Martin Gayford svoje su razgovore o umjetnosti objavili u dijaloškoj formi pod naslovom History of Pictures ili Povijest slika. Sad su tomu još dodali izdanje za djecu.
RAZGOVOR KAO METODA UČENJA
Najbolje knjige za djecu jednostavne su, ali nisu pojednostavljene – nisam ja to smislila i ne znam tko jest, ali zapamtila sam i citiram u svakoj prigodi. Ova je knjiga upravo takva. Čini mi se da je najveća razlika između izvorne verzije i one prilagođene djeci u tome što se Davidu i Martinu u Povijesti slika za djecu pridružila još jedna osoba: ilustratorica Rose Blake. Ona je knjizi dala još jednu dimenziju, pomalo stripovsku, i jednu dodatnu priču: svoju vlastitu; interpretaciju umjetnice koja sluša razgovore o umjetnosti, i komentira ih svojim crtežima. I ne samo to: Rose je samu sebe ucrtala unutra, i to kao djevojčicu – što se mojoj djevojčici nemjerljivo svidjelo.
– Je li ona mala kao ja?
– U stvarnost nije, sad je već odrasla.
– A zašto je onda nacrtala sebe kao djevojčicu?
– Znaš kako smo sad čitale o faraonima i gledale slike na kojima su faraoni ogromni, a njihovi
podanici mali? U stvarnosti su oni bili iste visine. Ali faraon je bio najmoćnija osoba, i zato
najveća u njihovim glavama. Tako su ga onda crtali.
– Ali Rose je mala.
– Da, zato što su njoj David i Martin veliki.
U knjizi sve piše, ili je nacrtano: Picasso u svojoj prugastoj majici, psi koji poziraju (jer David Hockney veliki je ljubitelj pasa, na svojim platnima i u životu), Vincent Van Gogh s oba uha i hommage kineskoj umjetnosti i velikim majstorima renesanse i baroka s kojima Hockney ima poseban odnos. Caravaggio je izmislio holivudsku rasvjetu, tvrdi David Hockney. Možda je na prvi pogled teško to prispodobiti, ali nema boljeg uvoda u odnose svjetla i sjene na slikama, niti boljeg pedagoškog ulaza u platna velikih majstora.
Velika vrijednost ove knjige je dijalog. Pisana je u formi razgovora, što tekst čini rahlijim i preglednijim, a djeca (a i mnogi odrasli) psihološki radije dohvate čitati više manjih odlomaka nego jedan golemi. Osim u formi, ističe se važnost dijaloga kao spoznajnog procesa. Jer u procesu mislimo, gradimo, učimo, i utječemo jedni na druge. I to se sjajno pokazuje od stranice do stranice Povijesti slika za djecu – koliko su slikari proučavali jedni druge, učili jedni od drugih, i koliko su slike utjecale na slike koje su slijedile iza njih.
BIK U ŠPILJI I LED NA RIJECI
Opet moram misliti na svoju nastavu likovne umjetnosti u srednjoj školi, na jednoličnu, faktografsku i neuzbudljivu Jadranku Damjanov u dva dijela, i koliko mi nije imala veze sa životom, ni u stvarnom ni u idiomatskom značenju te sintagme. Tada mi nitko nije rekao, recimo, da su u vrijeme prije izuma fotografije svi morali znati crtati – iz praktičnih razloga. I da se crtati i uči, i može naučiti.
Učili smo imena impresionista i pogledavali njihove slike, ali nismo nikad razgovarali o tome kako su uvijek radili vani, užurbano, često u lošim vremenskim uvjetima. Da naslika rijetku pojavu ledenih santi na Seini koje su se brzo topile, Monet je morao promatrati pozorno, loviti optimalno svjetlo i raditi jako brzo. Načini slikanja rođeni su iz okolnosti i vremena, a ne umjetno stvoreni u laboratoriju likovne teorije. Da ih mi možemo naštrebati.
Što će nam uopće slike, to je pitanje za razmišljanje. David Hockney kaže da nam trebaju da svijet vidimo jasnije. Lako je moguće da je prvi čovjek koji je ugledao crtež bika u špilji Lascaux, kad je sljedeći put ugledao stvarnu životinju, i nju vidio drukčijim očima. Isto kao što je Monetovo Otapanje leda zabilježilo nešto posebno i nestalno, što bez slikara ne bismo stigli primijetiti.
Umjetnici svojim slikama pričaju priče, i u Povijesti slika za djecu nalaze se primjeri upravo takvih slika, kroz stoljeća. Platna koja lako možemo zamisliti kao predloške za kratke priče, cijele romane, filmove, s pomno složenom scenografijom, kostimima, nastala u raskošno opremljenim studijima. Slikari su bili onodobni fotografi. A fotografi su se po izumu fotografije služili slikarskim tehnikama. I o tome sve piše u Povijesti slika za djecu.
SLIKE I DJECA
Razgovori Davida Hockneyja i Martina Gayforda obiluju anegdotama za svakodnevnu upotrebu. Dok sam danas istresala vreću za stari papir i nosila tonu crteža, kartona i papirnatih šablona van u kontejner, izrazila sam žaljenje što ne živimo u Rembrandtovo doba. Njegovi su crteži bili mali zato što je papir bio skup!
Kaže ona neka dječja zagonetka da nas sjena uvijek prati po danu, a noću se odmara. Ali to uopće nije istina, jer za sjenu morate imati jak izvor svjetla. Sjene su moćne, ali i varljive – misliš da je iza tebe zec s dugim ušima, ili ptica, a kad ono, igra od ruku. Djeca, slikari i fotografi to znaju, mi ostali moramo naučiti.
David Hockney danas ima 82 godine, i fascinantna je ličnost. Nije samo umjetnik i autor cijelog niza kultnih slika, već je udubljen i u pravi detektivski posao. Gleda slike starih majstora i pokušava prokljuviti kako su mogli izvesti fascinantne poteze, svjetla, sjene, teksture. I onda kad skuži tehniku, pokušava je sam primijeniti. I ne šuti o tome ili se pravi pametan samo u znanstvenim zajednicama već dijeli to s običnim laičkim promatračima svojih slika. I što je najbolje, s djecom.
Povijest slika počela je u špiljama, i za sad je dogurala do tableta i sličnih gadgeta. I još je jedno strašno važno pitanje, koje je jako bitno osvijestiti djeci što ranije: Možemo li vjerovati slikama? A odgovor je: nikad i nikako.
Slike su nečija vizura, odabrani kadar, perspektivom uvjetovana priča. A ljudi i dalje očekuju od slika da govore istinu i prikazuju svijet upravo onakvim kakav jest. Neke slike to čine više od drugih, ali nema one koja to čini u potpunosti – jer to nije moguće. Ako je vjerovati Davidu Hockneyju, nema razloga da najinfluenserima na Instagramu vjerujemo više nego Van Goghu ili Van Eycku – i jedni i drugi jednako su udaljeni od stvarnoga života. I o tome treba puno govoriti sadašnjim i budućim o digitalijama ovisnim klincima.
