I još važnije pitanje, koliko nečiji karakter utječe na kuću, zgradu, projekt…? Odgovor sam možda čak i pronašla u knjizi Borke Bobovec Antologija hrvatske arhitekture druge polovine 20. stoljeća. S autoricom sam pričala o knjizi, ali još i o nekim drugim stvarima…
Sada već davnih dana studirala sam književnost i sjećam se točno trenutka kada sam shvatila da su svi oni Hektorovići, Lucići, Gundulići, Bunići-Vučići bili prilično cool. Ljudi ispred svoga vremena, a opet nekako ljudi od krvi i mesa. Ljudi koji se zaljubljuju, vole, svađaju, cugaju, ponekad rade i gluposti… Oni hermetični crno bijeli portreti iz knjiga nekako su sa svim tim spoznajama iz njihovih biografija malo oživjeli, a i sve te teško razumljive knjige, ipak su dobile neki uhvatljiv kontekst vremena u kojem su nastale…
I zato me jako razveselila nova knjiga Borke Bobovec 2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća. Ta knjiga odličan je dokument jednog vremena i u njoj ćete naći kratke biografije, radove, portrete od 50 arhitekata koji su po mišljenju autorice knjige obilježile vrijeme i prostor u kojem su nastajale. Knjiga koja će sigurno pomoći studentima arhitekture i raznim budućim istraživačima koji će krenuti s detaljnijim proučavanjem nekog autora ili epohe.
Meni pak, knjiga je jako zanimljiva zbog portreta, odnosno ljudi koji stoje iza tih svih zgrada. Prvi put vidim kako izgleda čovjek koji je projektirao Super Andriju, ljudi koji su projektirali hotel Eden u Rovinju, neki drugi portreti Ines Filipović, Nenada Fabijanića, Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića, Hildegard Auf Franić, Lenka Pleštine… portreti tih D arhitekata iz kojih se daje iščitati njihov karakter.
Ugovorile smo sastanak, razgovarale nekoliko puta, dopisivale se… Evo o čemu smo sve pričale. Imenjakinje po inicijalima.
B. B.: Kako ste došli na ideju o knjizi 2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća?
B. B.: Ideja o knjizi nastala je kroz razgovore o arhitekturi u vremenu kad još nisam na umu imala da bi to mogla postati knjiga. U stvari, dok sam radila na materijalima prikupljenim za monografiju o arhitektu Miroslavu Begoviću, shvatila sam da gdje god zagrebem nešto mi nedostaje da stvorim kompletnu sliku vremena i protagonista sa kojima trebam uspostaviti vezu da bih u cijelosti mogla valorizirati njegov opus. U to vrijeme puno sam razgovarala sa arhitektom Bartolićem, i on mi je svojim pričama približio vrijeme i odnose koji su odredili tadašnje stvaranje arhitekture i prostora koji danas poznajemo. Ali nedostajale su mi slike osoba. Meni su uvijek važne slike, slike ljudi u određenom vremenu. Pokret, pogled, frizura, odjeća i okruženje su dio konteksta u kojem je nastajala arhitektura. I tako, malo po malo sakupljala sam fotografije i nastajali su tekstovi u mapi 2/2 XX.
B. B.: Kako ste prikupljali podatke, fotografije? Koliko je ukupno trajao taj proces?
B.B.: Na razne načine, ponekad sam bila jako dosjetljiva, moram vam reći, čak je i Mirogoj bio izvor podataka. Podatke sam sakupljala na temelju recentne literature, ali i u osobnim kontaktima. Fotografije su prikupljene iz raznih arhiva i zbirki, od obitelji, a neke i od prijatelja, kao i od sada aktivnih arhitekata i fotografa koji se bave arhitektonskom fotografijom. Čitav proces je trajao oko tri godine od trenutka kad sam zaista odlučila da to pretočim u knjigu.
B. B.: Upoznali ste pritom puno ljudi, njihove obitelji, čuli zanimljive priče … Što vam je bilo interesantno?
B. B.: Mi smo mala sredina, i uvijek netko poznaje nekoga i tako sam preko preporuka dolazila do osoba koje nisam prije imala priliku sresti i sa njima razgovarati. Ukupni dojam je izuzetno pozitivan, nitko nije ignorirao zamolbu za razgovorom i kasnije za odabirom fotografija. U obiteljskim albumima, ali i u raznim ladicama i na tavanima, po mome mišljenju leži neprocjenjivo blago koje samo čeka da ga netko sustavno obradi. Priča i doživljaja je bilo raznih, od stručnih do obiteljskih, razgovori su zaista bili zanimljivi. Dopao mi se arhitekt Rakić. Staloženim glasom ispričao mi je priču o građanskom Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih, kao i izazovima koji su tjerali tu generaciju naprijed. Arhitekti, kao i svi uostalom, vole kad netko pokaže zanimanje za njihov rad i spremni su svoja iskustva podijeliti. A obitelji onih koji više nisu tu, također su sa ponosom otvarale albume. I moram reći, dobila sam u to vrijeme puno knjiga, knjižica, brošura i raznih tekstova, kao, vama će to trebati više nego meni.
B. B.: Jeste li se za nekog arhitekta iznenadili? (njegove kuće djeluju drugačije su od njegovog karaktera i lifestylea)
B. B.: Zamislite južne obronke Zagrebačke gore, negdje prema Dugom selu, zima, seosko raskršće kraj raspela, ja cupkam u snijegu i čekam autora Super Andrije. I ne znam koga čekam, jer njegovu fotografiju nigdje nisam mogla pronaći. Razgovarali smo telefonom, ali vrlo kratko, a i ovaj susret je bio kratak. Niz brdo se spustio visok muškarac u maskirnoj uniformi, upitao me jesam li ja razgovarala sa njim i iz džepa sa rukava izvadio poluzgužvanu fotografiju uz ispriku da bolju nije našao. I to je bilo to. Okrenuo se i otišao.
B. B.: A jeste li za nekog saznali nešto što vam je dodatno složilo mozaik oko njegovog/njenog opusa, arhitekture?
B. B.: Što se tiče slaganja mozaika, svaki razgovor sa nekim od protagonista vremena bio je novi kamenčić koji je našao svoje mjesto u konačnoj slici. Arhitekti koji su tada djelovali, obilježili su arhitektonsku scenu radom koji je imao uporište u dobroj školi i predanom radu. Znali su prepoznati trenutne mogućnosti, međusobnu suradnju i sve mogućnosti koje iz toga proizlaze. Na taj način stvorili su nove odnose u kojima su postali ne samo umjetnici i inženjeri nego i poduzetnici. Ne poduzetnici u smislu kako danas doživljavamo poduzetnike, već stvaranjem manjih grupacija koje su zajedno djelovale u okviru velikih sustava.
B. B.: Što mislite, koliko nečiji lifestyle i karakter određuju arhitekturu s kojom se bavi?
B. B.: Već sam na početku rekla da je za razumijevanje konteksta izuzetno važno i okruženje u kome arhitektura nastaje. A tu dolazimo do osobnosti. Svatko od nas ima drugačiji pogled i stav u odnosu na vrijeme u kojem živimo. U rješavanju istog zadatka odabiremo različite mogućnosti i pravce kojima krećemo da bi ga riješili, koji su po mome mišljenju usko vezani uz karakter koji u konačnici određuje i lifestile. Arhitekti vole ostavljati dojam, pa biraju razne rekvizite kako bi podcrtali ono što žele. Gotovo dvije trećine osobnih fotografija koje sam prikupila su sa cigaretom, ili nešto rjeđe sa lulom, ali uvijek sa stavom.
B. B.: Tko je možda najbolji primjer toga, po vašem mišljenju. Tko je baš živio i radio to što jest?
B. B.: Za mene je to Ines Filipović, dama hrvatske arhitekture. Profinjenost u kombinaciji sa dojmom fakinke kojom zrači sa fotografija, čita se i u njezinoj arhitekturi. U onoj koju je stvarala sa Nikolom Filipovićem, ali pogotovo u onoj gdje je bila sama autor. Kad sam ja studirala početkom osamdesetih, nije u Zagrebu bilo puno bijelih jaguara i gepard bundi, a oni su to imali i tako živjeli. Biti žena u arhitekturi, nije nimalo lako, to je ipak dio muškog svijeta, stoga prepoznatljiva arhitektura nastala na crtaćem stolu iza kojeg je tada sjedila žena ima i dodanu vrijednost. Bez nje i takvih arhitektica koje su korak po korak otvarale vrata mlađim kolegicama, bilo bi teže i dosadnije.
B. B.: No, pozicija arhitekta u društvu se mijenja…
B. B.: Sve mijena jest, pa tako i pozicija arhitekata u društvu više nije ista kao pred trideset ili pedeset godina. Kao primjer mogu samo navesti da je već 1947. godine počela izlaziti Arhitektura, koja je bila nezaobilazan dio u oblikovanju hrvatskoga kulturnog identiteta. 1954. pokrenut je ČIP, koji je intonirao arhitektonsku scenu prenoseći sve važne i one malo manje važne informacije korisne za stručnu, a tako i širu javnost zainteresiranu za djelovanje u kulturi. Bez obzira na mijene koje su se događale tijekom više od pedeset godina zadržana je osnovna koncepcija kritičkog sagledavanja i dokumentiranja svih procesa koji čine kulturu prostora, a gdje smo danas? Zadnja Arhitektura je izašla koliko se sjećam 2008. a ČIP malo bi, malo ne bi. Trenutna konstanta je Oris, koji je drugačije profiliran, i ne može pokriti posao kroničara, što je bio ČIP, koji je vrijedno i ustrajno bilježio sva događanja ne samo na arhitektonskoj nego i na kulturnoj sceni, a to mu je sigurno dalo određenu snagu i utjecaj na publiku koja ga je redovito pratila. Znači utjecaj i profiliranje publike, a kroz to i podizanje mogućeg utjecaja na događanja u društvu.
B. B.: Kada, kako i zašto, po vašem mišljenju, je došlo do te devalvacije intelektualizma i arhitekata kao važnih društvenih aktera?
B. B.: Mislim da nam se u jednom trenutku dogodilo da smo kao društvo podlegli nepoštivanju uzora i vrijednosti koje sa sobom nosi znanje, obrazovanje i vrijedan rad. Uklanjanjem onih koji znaju i nadalje uklanjanjem uzora, smanjuje se vrijednost obrazovanih ljudi i nitko ih više ne sluša, ne doživljava i ne slijedi. A u tu kategoriju ulaze i arhitekti, koji su u vremenu koje nije tako daleko iza nas bili uzori i nositelji kulture društva.
B. B.: Koje razdoblje u arhitekturi vama osobno je najinteresantnije?
B. B.: Šezdesete. U to vrijeme u području kulture postojao je širok interes za povezivanje različitih vrsta umjetnosti, a uz otkrivanje fenomena happeninga, tu su bili i početci uključivanja tehnoloških inovacija u arhitekturu. Taj novi pristup, pun svježine, osobito je bio zanimljiv u području izgradnje turističkih naselja i atrakcija. Analizirajući poruku toga vremena, iščitava se vrijednost koja je nesporno bila na europskom vrhu, a danas je većina znatnog arhitektonskog fonda izgrađenog u turističke svrhe na ovaj ili onaj način devastirana obzirom na to da su u vremenu tranzicije olako i bez imalo kriterija mnogi hoteli prepušteni na milost i nemilost lokalnim zajednicama, javnim institucijama i fondovima za privatizaciju, koji su, u želji za odbacivanjem atributa i naslijeđa socijalizma, odbacili i devastirali velik dio kulturne baštine iz doba velikih turističkih investicija i snažnih arhitektonskih ambicija.
B. B.: Kada morate staviti to u knjigu koja se zove Antologija hrvatske arhitekture druge polovine 20. stoljeća kako napraviti odabir?
B. B.: Teško. Međutim u jednom trenutku morate stati i sami sebi reći, to je to. Mogla je knjiga imati i pedeset stranica manje ili pedeset više, moglo je u njoj biti i nekih drugih imena, a ne ovih koja su tu. Kako sam knjigu podijelila u četiri poglavlja, pokušala sam odabrati otprilike podjednak broj arhitekata i autorskih timova za svako razdoblje. Vjerovala sam da će ovakav prikaz, uz podatke o osobama i mjestima realizacije stvoriti sliku vremena, koje sam djelomično i ja živjela. Uz točne podatke o ulicama, starom i novom nazivlju, kućnim brojevima, starim fotografijama nekadašnjeg stanja, mislim da sam omogućila svima koje arhitektura ovog razdoblja zanima, da bez problema dođu do određene lokacije. Zašto to govorim? Pa zbog činjenice da u mnogim časopisima i knjigama stoji da je neka zgrada na primjer u Zagrebu, i ja znam gdje, i većina arhitekata zna gdje je, ali htjela sam svaku zgradu opisati na način da svi znaju gdje je i da je mogu naći i pogledati. A odabrana djela su svako na svoj način obilježila razdoblje u kome su nastala.
B. B.: Napravili ste vrlo osobnu selekciju, uvrstili ste mnoge autore i kuće koje se inače ne spominju po knjigama o arhitekturi … Kako ste napravili tu selekciju?
B. B.: Materijala sam prikupila za skoro dvostruko više, ali za odabir je na kraju presudan bio moj odnos prema određenim zgradama i arhitektima koji su ih projektirali. Volim ponavljati jednu Premerlovu rečenicu u kojoj kaže da se o arhitekturi, kao i o svakom drugom pitanju, može misliti na različite načine. Moje je mišljenje da su svi koji su djelovali ili i danas djeluju na arhitektonskoj sceni zaslužni, ili možemo reći, odgovorni za stanje u prostoru koje nas okružuje. O nekima se puno zna, o drugima ništa, neki su opisani kroz niz tekstova a neki drugi sustavno preskakani. Na primjer Ružmarinka, nije baš prisutna u literaturi, a ni o autorima se baš puno ne zna. Međutim ta zgrada koja čvrsto drži jugozapadni dio raskršća Maksimirske i Svetica značajan je dio procesa i onoga što se na našim prostorima događalo sa postmodernom čija filozofija oblikovanja u zagrebačkoj arhitekturi nikad nije zaživjela u onoj mjeri u kojoj je postmoderna bila prisutna u svijetu. Moj odabir, i prikaz stvaralaštva kroz tekstove i krem-smeđe fotografije oslikava vrijeme i prostor mog odrastanja i sazrijevanja, i ono što sam u stvari htjela pokazati je da imamo sjajnu arhitekturu, i sjajne arhitekte, koji zaslužuju da njihovo stvaralaštvo bude opisano.
B. B.: Godinama ste bili predsjednica Europana i znam da jako pratite arhitektonsku scenu i mlađe generacije … Koje mlađe arhitekte bi stavili u knjigu o početku trećeg tisućljeća …
B. B.: Morala bi naravno krenuti od kraja dvadesetog stoljeća i vremena koje je donijelo je neke nove odnose ne samo u društvu nego i u načinu razmišljanja i pristupa našoj osnovnoj temi, arhitekturi. Kroz godine koje su nekad polako, a nekad silovito žurile prema kraju stoljeća, stvarana je generacija hrvatskih arhitekata čija su razmišljanja i bavljenje arhitekturom drugačiji od onoga na što smo do tada bili navikli. Svojom mladošću, šarmom i novim idejama osvajali su investitore i ocjenjivačke sudove. Oni koji su krajem stoljeća bili mladi danas su već srednja generacija, vrijeme leti. Od zaista mladih istaknula bih Katu Marunicu i Nenada Ravnića. Već naziv njihovog ureda, Neformalna organizacija, govori da su novi i svoji, a kao i o drugim mladim autorima o njima se ne govori dovoljno. Volim njihov Vertikalni aneks koji nesporno pokazuje kako stambena arhitektura malog formata može biti poticajna. Tu je i Tamara Marić, koja je 2013. sa kolegama pobijedila na natječaju u New Yorku baveći se pitanjem vode u urbanom okolišu, što je tema koja je i Zagrebu zanimljiva. I inače za mlade ljude su natječaji i nagrade na međunarodnim natječajima pokazatelj buduće kvalitete projektanta. Svi domaći arhitekti koji su osvajali nagrade na Europanovim natječajima u devedesetim, danas su respektabilni članovi arhitektonske scene i imaju uspješne karijere.
B. B. : U zadnje vrijeme intenzivno se bavite znanstvenim radom, magistrirali ste, doktorirali, pišete i izdajete knjige … Dobili ste i nagradu Neven Šegvić … Odakle motivacija?
B. B.: Kad sam upisala arhitekturu, kao i većina kolega, mislila sam da ću biti projektant, a tako su nas i odgajali na fakultetu. I danas je takva situacija. A onda vam se dogodi život. Shvatite da biti projektant, pogotovo žena projektant zahtjeva strašna odricanja, zahtjeva da se odreknete dijela života, a nitko vas na to nije pripremio. Sa druge strane, nitko mi nikad nije rekao da su vrijedni oni arhitekti koji rade u upravi, na gradilištu i na mnogim drugim mjestima za što je potrebno naše obrazovanje. Bila sam zbunjena, ali tražila sam nešto što ima radno vrijeme, jer sam htjela i vrijeme za sebe. S godinama su se smanjivale aktivnosti kod kuće i proširivao se prostor slobodnog vremena, a kreativna buba u glavi je rasla i morala se negdje opredmetiti.
B. B.: Vaša druga, odnosno, prva karijera je ona u Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja. Kako izgleda jedan vaš tipičan dan … Koje su glavne teme s kojima se bavite?
B. B.: Dobro ste rekli, moja prva i stalna karijera je ona u ministarstvu, gdje radim već više od dvadeset godina. Tema kojom se bavim je pretežito vezana uz stanovanje, a kako je najveći dio izgrađenih zgrada u stvari namijenjen stanovanju, bavim se zgradama. Onim arhitektima dosadnijim dijelom koji se zove regulativa. Znači strategijama, javnim politikama, zakonima, programima. Vjerujem da je moj radni dan isti kao i drugim osobama je rade na rukovodećim pozicijama u velikim sustavima, kreiram, usklađujem, objašnjavam, pa opet objašnjavam.
B. B.: I za kraj. Kada bi za 50 godina, netko radio knjigu o vama, što bi voljeli da napiše.
B. B.: Mislim da o meni nitko neće pisati knjigu. Ali moglo bi na primjer pisati da sam se trudila naći i zapisati sve što sam mogla pronaći kako bih opisala pozornicu na kojoj glavne uloge imaju arhitekti. I da sam bar malo pomogla sačuvati vrijednosti koje su generacijama stvarane kako bi se očuvao identitet.
B. B.: A koji portret da stavi …
B. B.: Neki na kome se vidi da volim promatrati i uživati u onome što gledam. Na početku sam rekla, pokret, pogled, frizura, odjeća, okruženje.
B. B.: Ja mislim, da vam ovaj savršeno pristaje…
