Naša D gošća Jelena Iva Nikolić još uvijek je u Indiji. Danas nam pokazuje jednu drugu stranu, manje poznate Indije. Umjetnost, bonvivanstvo, opuštanje, hipsteraj…
Iako je tome već mjesec dana još uvijek sam pod dojmom Indijskoga juga, Kerale i fantastičnog biennalea u Kochiju. Kochin ili Kochi biennale – može i jedno i drugo, jedinstvena je umjetnička manifestacija, ilitiga prva tako suvremena i progresivna u ovom dijelu Indije.
Kerala je inače dio s najobrazovanijim stanovništvom stoga ne čudi da su iznjedrili nešto što se već utisnulo u svjetsku kulturno umjetničku kartu i možda već iduće godine postane totalni i transplanetarni hit. Cijeli se grad Kochi, uključujući i luku Muziris, pretvara u instalaciju zajedno s okolnim otocima. Indijski i međunarodni umjetnici izlažu svoja umjetnička djela koristeći raznorazne medije od filma, instalacije, slikarstva, performansa, novih medija istražujući na taj način sve mogućnosti moderne umjetnosti. Istovremeno se osuvremenjuje kozmopolitski Kochi, ali i njegova prethodnica luka Muziris koja je nekoć bila glavno mjesto trgovanja indijskoga juga s Feničanima, Egipćanima, Perzijancima, grčkim i rimskim carstvom. Izvozili su se začini ponajviše crni papar, poludrago kamenje, biseri, dijamanti, safiri, slonovača, kineska svila, kornjačevina. Bogato i moćno mjesto prepuno mističnosti koju sam protumačila kao idealno energetsko polje za vraćanje umjetnosti u spiritualizam/misticizam, a ne samo puko dokumentiranje/komentiranje ne tako inspirativne suvremene svakodnevnice.
Nažalost većina je međunarodnih umjetnika zakopčana u taj neki političko aktivistički dokumentaristički mrak, dok se ovdašnji umjetnici bave svjetlom, bojom, teksturama, storytellingom. No, da ne budem prekritična iznenadili su me Danci koji su se tako lijepo izrazili, odnosno spojili svoj minimalistički izričaj s ovom bogatom, teškom i ponekad prezačinjenom kulturom. Tako da svatko tko ovdje dođe izlagati/sudjelovati ima priliku razmontirati sve moguće kondicioniranosti.
Ekipa je toliko šarolika i zanimljiva da se u tri mjeseca, koliko traje biennale, možete nanovo roditi kao umjetnik, ali i kao čovjek. S ovoliko utjecaja, povijesti, kulture, misticizma, boja, mirisa, priča, prekrasnih ljudi iz cijele Indije/svijeta shvatiš da je inspiracija jedno vrlo intenzivno, ali istovremeno i vrlo uzemljujuće iskustvo. Poniznost i zahvalnost oplahuju tu ekstatičnost koja dođe kad shvatiš koliko potencijala ima(š).
Ekipica, modna kreatorica Schulen, chef Bomra i Alia, kći najpoznatijeg indijskog fotografa Prabuddha Dasgupte, s kojom sam putovala vlakom prema jugu (maturalac!) i prehodala cijeli biennale u dva dana, dijeli samnom doživljaj da je to skroz novi umjetnički hub za progresivne i mlade ideje, dok Venezija ima i dalje svoje čari no postaje sve umornija i statična, da ne kažem – stara.
Osim umjetnosti Schultz i ja uvaljale smo se u ayurvedu, totalni mir keralskih Backwaters i južnoindijsku spizu zahvaljujući bračnom paru Geraldine (Francuskinja) i Deepan (Indijac) te malom resortu kojega vode (Big Banana Retreat) s organskim vrtom i plantažom banana.
Svaki dan smo se dale masirati ljekovitim uljima i hraniti iznimno svježom, zdravom hranom od koje mi još uvijek sline cure. Tako zdravo a tako ukusno! Kerala je domovina kokosa i sva je hrana, naročito ona pržena, uronjena u to i takvo uljce.
Sljedeća je štacija bila posjeta Kara Weavers ženskom kolektivu u obližnjemu selu, koji radi za Wendell Rodricksa, oca indijskog modnog minimalizma i moju priju Schulen Fernandes neumorno im isporučujući najfinije materijale koje možete zamisliti. Ogromna je razlika između ručnog tkanja i onoga koje to nije – prvi put osjetih pod rukom te vidjeh na svoje oči! Kad je sve ručno (od)rađeno i to na drvenim, tkalačkim stanovima, da indijski pamuk ne spominjem kao ni vrijedne znalačke ručice tkalaca koji to rade generacijama, produkt može biti najjednostavnijeg dizajna. Što se događa kad se u sve ubaci i vrhunski dizajn … vidjet ćete uskoro ;).
Kara Weaves osnovala je Indu Menon, Indijka koja živi u SAD-u, ali je srcem vezana za rodnu Keralu i tkalačke vještine tamošnjih žena. I muškaraca – naravno, no Indu je odlučila osnovati isključivo ženski kolektiv kako bi poradila, osim na na očuvanju tradicije, poticanju lokalnih žena na dodatne aktivnosti, osim onih kućanskih.
Sreća tih žena što svaki dan dolaze na posao – nemjerljiva je s bilo čime. Zajedništvo, organiziranost, ponos, suradnja, spretnost i spremnost na razmjenu ideja, način ophođenja s klijentima, produktivnost… toliko su očaravajuće da smo i Schultz i ja odlučile iduću sezonu provesti u selu gdje im je manufaktura kako bismo im bile što bliže i naučile štogod važnoga po život i stvaranje. Women Power!
Sve u svemu Kerala je d mjesto za bivati u Indiji & općenito. Dodatni plus za jug Indije je i to što južnjaci, Indijci, snimaju puno bolje filmove od bolivudskih. Skroz gledljive, zanimljive i raznovrsne tematike, visoke produkcije i bez pjevno plesnih numera. Uglavnom… ;)
Jelena Iva Nikolić
Btw zanima vas kako izgleda Jelenin privremeni indijski dom… Ja sam se stvarno oduševila i shvatila da su sve moje predrasude o Indiji potpuno krive.
