U jednom trenutku bilo je ili zvati GSS ili se bacit niz planinu. Na sreću sve je dobro prošlo. Živi su, zdravi su i ispričali su nam priču. Borko i We hate Mountains hvala na tekstu i divnim fotografijama. Kao da smo bili s vama.
D fotograf Borko Vukosav i njegova ekipa uskoro kreću opet u planine. Možda već i ove nedjelje. No, prije toga htjela sam vam podijeliti s vama jednu fascinantnu foto-priču. Borkovu reportažu s Triglava. Ukratko, njih trojica u 10 ujutro, potpuno ležerno odlaze na Triglav, računajući da im do vrha treba par sati. Vraćaju se tek u dva ujutro. Zamolila sam ga da detaljno ispriča sve što se događalo na putu… Triler. Horor. Drama. Happy end. Iz mog kuta gledanja. No, Borko će vam to puno bolje i detaljnije ispričati i pokazati…
Dakle, ideja došla tek tako. Ajmo na Triglav, ajmo. Treba nam oprema. Ma ne treba.
Krenuli smo strašno kasno, oko 10 h smo tek stigli do parkirališta u podnožju planine.
Nakon spremanja hrane i vode u ruksak napokon smo krenuli. Sredina je kolovoza i prestrašno je sparno. Doslovno je nemoguće disati.
Već nakon par minuta dolazimo do izvora s vodom gdje praznimo boce s postojećom i punimo svježom. Putem prema gore srećemo cijele ergele ljudi koji se vraćaju natrag s planine i pritom nas s popriličnim isčuđenjem gledaju. Pozdravimo i prođemo dalje.
Dolazimo do drugog izvora vode gdje se opet opskrbljujemo i nastavljamo, a točno na tom prijevoju kreće ono što u tome trenutku mislimo da je prvi ozbiljan uspon. Naime, kako se penjemo tako se vegetacija oko nas mijenja pa što smo više to je manje zelenila, a s obzirom da gole stijene/vrhovi već vidimo – sigurno smo blizu vrha.
Dva sata hoda će biti dostatno, razmišljam u sebi, i penjem se još poprilično šumovitim dijelom sve do skroz kamenitog dijela i tu kreće realnost. Odjednom se otvorilo milion vrhova i tek tada primjećujemo da smo nakon sat/dva hoda zapravo “nigdje“.
Oko nas je samo krupni pijesak i kamenje i nekakav koziji putić kojim trebali hodati. Od nedostatka zraka više ne komuniciramo već samo hodamo u nadi da smo na pravom putu i zaista nakon cca 40 min uočavamo planinarsku kuću i cijelo more ljudi u daljini.
Planinarski dom iz daljine izgleda zaista egzotično pa čak i s ljudima koji djeluju kao mali mravi međutim količina buke koju ti isti ljudi proizvode, a koja se prenosi kilometrima daleko je zaista nesnosna. Blesav je osjećaj nalaziti se na cca 2000 m i biti okružen žamorom kao da si na placu.
Kod doma radimo kratku pauzu i ignoriramo blesave poglede sa svih strana te razmišljamo kojim putem krenuti.
Mali Triglavje desno, a smjerokaz lijevo govori: Triglav 1:30 h. Zaključak je da nastavljamo lijevo i u tom trenutku kreće kaos!
S obzirom da smo na već poprilično ozbiljnoj visini oblaci se izmjenjuju poprilično brzo tako da se vrhovi oko nas vide svakih par minuta na desetak sekundi tako da zaista niti ne slutimo u što se upuštamo.
Nakon dvadesetak minuta hoda dolazimo do snijega, a zatim do stijene kojoj se vrh ne nazire i blijede crvene strelice prema gore. Sve odiše kao da nitko nije tuda prošao mjesecima ako ne i godinama, no odluka je pala da se popnem tridesetak metara kako bih provjerio je li postoje klinovi i sajle za penjanje.
David, koji je prije polaska u zadnji tren odlučio kupiti pojas, oblači na se isti i na njega kači improvizirani povodac za psa (Kiru) od alpinističkog konopa. Stijene su izuzetno skliske, smjer je širine maksimalno 10 cm, a s obzirom da nitko nema kacige za glavu moramo se penjati izuzetno pažljivo kako ne bismo bacili kamenje na glavu osobi ispod sebe.
Osim što smo okruženi oblacima pa ne vidimo dalje od 2 m, klinovi na smjeru su klimavi, sajle hrđave i odmotane tako da je problem ne porezati se.
Sat vremena izuzetno zahtjevnog penjanja i lagano osjećam napade panike. Zrak je toliko rijedak da je nemoguće samo stajati u mjestu i ne biti zadihan kao da trčiš maraton dok mi nastavak smjera predstavlja strašan problem s obzirom da sada više nisam siguran je li se penjemo prema vrhu i da li klinovi i sajle u nekom trenutku staju, pa moramo koristiti svoje konope/opremu.
Ukoliko dođe do toga spreman sam ili zvati GSS (čiji broj nemam/o) ili se baciti s planine jer povratak ne dolazi u obzir.
Dečkima je, saznajem kasnije, taj uspon sasvim ok i nasmijani ga prolaze jer znaju da sam na trideset metara iznad i dok god me ne vide nema razloga za brigu.
Penjanje se od desetak minuta (koje traju kao vječnost) rastegnulo jer ne vjerujemo samima sebi da smo na pravom putu, a nakon što sam javio ostalima da imamo još 450 metara visinske razlike do vrha kolektivno je krenulo opadanje entuzijazma i usporavanje tempa.
Sada više nije niti bitno da li ima sajli do vrha i što nailazimo na takav odlomljeni komad stijene da moramo preskočiti i u zraku se uhvatiti za sajlu dok je ispod nas čisti ponor.
Penjemo se u tišini, od oblaka se ne vidimo, a od vjetra ne čujemo i zapravo nam je sve nebitno pa čak i činjenica da je već 18h i zapravo imao još samo sat i pol sunčevog svjetla…
Nakon izvjesnog vremena uočavam vrh tornja i siluetu zastave, Aljažev stup, no odbijam se radovati jer od oblaka na koji sunce baca moju sjenu, nikako ne mogu procijeniti udaljenost.
Ubrzo uočavam devet konopom povezanih osoba u punoj zimskoj opremi kako gledaju prema meni/nama u šoku.
Nisam siguran da mi je jasno što se događa, no već prvim pogledom prema Liku i Davidu shvaćam da smo poprilično bizaran prizor, no ne samo zbog nedostatka opreme već i sveukupnog “modnog“ izričaja u kojem dominiraju vruće hlačice, tenisice i mali ruksaci.
Vrh i još bitnije potpuna samoća, a sunce samo što nije zašlo.
Odmaramo se u tišini, svatko na svojoj strani i psihički se pripremamo na spust preko Malog Triglava kao i svi ostali jer smjerom kojim smo se popeli nema povratka, vidimo da je greben prema Malom Triglavu skroz spojen sajlom te se zaista možemo opustiti u odnosu na prethodno iskustvo.
Sat pokazuje još dvadeset minuta dnevnog svijetla, a mi se se tek spremamo za spust. Oblačimo tajice i jakne jer se vjetar povećava i krećemo prema dole. Prethodno oduševljenje lakoćom spusta, u mom slučaju, nestaje nakon punih 30 sekundi kada shvaćam da su stijene toliko pohabane da se skližem po potpuno suhim stijenama i moram priznati da mi to predstavlja jedno od najstravičnijih iskustava u životu.
Triglav je, kasnije saznajemo, zapravo toliko popularna destinacija za planinarenje da je greben prema Malom Triglavu toliko pohaban da se uopće ne može normalno hodati/penjati/spuštati već je potrebno biti izuzetno sabran i precizan, a kaciga je obavezna zbog mora ljudi koji penjući se nužno bacaju kamenje po osobi koja je ispod jer je uobičajeno na Triglav penjati se dva dana.
Prvi dan se hoda do jednog od tri planinarska doma na cca 2000m visine, a drugi dan rano ujutro se penje na vrh, međutim to ide do tolikog apsurda da ljudi zaista u kolonama/linjama čekaju svoj red za penjanje i po sat/dva.
Sjedam na “pod“ i spuštam se, i dalje kližući, prema podnožju planine. Umor je napravio svoje pa noge obijaju poslušnost. Za svaki pojedini korak treba dvaput provjerit uporište, a na najstrmijim djelovima zapravo većinom visimo na sajlama i klinovima i molimo se da će nam se pod nogama naći tvrdi komadić stijene koji se neće odlomiti u trenutku kada prebacimo djelić težine na njega.
Mrak nas je sustigao pa ubrzavamo spust kako bismo maksimalno uštedjeti baterije u čeonim lampama i zapravo nevjerovatno ali lampe palimo točno u trenutku kada smo dotakli pijesak planinarske staze koja će nas serpentinama voditi natrag u podnožje planine.
Povratak je trajao satima, toliko dugo da smo vjerovali da ćemo cijelu noć hodati. Hodali smo u tišini, a na par minuta smo se podružili kod prvog, zadnjeg na usponu, izvora vode koji me je spasio jer sam shvatio da sam u međuvremenu blago dehidrirao i da mi je krenula glavobolja.
Po putu, u potpunom mraku, srećemo bambije i svizce ali nismo baš pretjerano za druženje tako do nastavljamo toliko brzo da u jednom trenutku David počinje trčati kako bi što prije došao do auta, a mi ga pratimo. Do auta dolazimo oko 2 h ujutro, nakon 23 km planinarenja, te se vozimo prema prvom mjestu izvan parka kako bismo postavili kamp i prespavali.
Ujutro odlazimo blizu izvora rijeke Save, par kilometara dalje od mjesta gdje smo kampirali, i tamo provodimo cijeli dan izležavajući se na suncu i kontemplirajući doživljaje i iskustva od dana prije.
A sad sve to bez ikakvih riječi. Samo slike. Samo Borko Vukosav sa svojim malim “idiotom”.
Ako želite još opširniju foto-priču i još zanimljivih putašestija skoknite na Borkov blog wehatemountains.com
