Pretpostavljam da mnogi još traže božićne darove, evo nešto što ćete s radošću čitati u božićno jutro. Preporučuje naša draga teoretičarka književnosti i prevoditeljica Anda Bukvić s bloga u Novoroditeljskom žanru
Kraj godine je vrijeme kad se osvrćemo unatrag i rezimiramo godinu koju ostavljamo iza sebe. Ja uvijek navijam za pozitivu i optimizam, i vjerujem da nije dobro previše gledati u retrovizor niti se prepuštati žalopojkama za onim što je prošlo. Ali istina jest da su nekad postojala vremena kad je život bio jednostavniji. A s njim su jednostavnija bila i naša očekivanja – od života, od kalendarske godine, od Božića, i od nas samih.
Drugi par slikovnica koji vam predstavljam moja su verzija Božića kakav je nekada bio. Stilom pisanja ili slikama one su pomalo retro, ali poruke su svevremenske i važne, i u svakoj diše nešto što zazivlje neka manje shizofrena, manje umrežena i potrošački ne toliko osviještena vremena.
I prije nego što vas uvedem u dva lijepa blagdanska svijeta, koristim priliku da vam – vrlo starinski – zaželim puno zdravlja (koje je najvažnije), veselja (koje mu stoji odmah uz bok) i nevirtualnih (jako zapostavljenih) druženja za Božić. Neka vam nova godina donese puno novih lijepih priča (i slikovnica), i čitamo se i u 2018-oj! <3
A sada, o Nevenu i Nini!
Crtež ispod bora (Školska knjiga, 2004.)
Tekst: Sanja Lovrenčić
Ilustracije: Ivana Guljašević
Za ovom sam slikovnicom prvi put posegnula u knjižnici: samo ću nabrzinu prelistati, s nogu. Ali toliko me uvukla u priču da sam se vrlo brzo spustila na jedan od onih malih stolaca na dječjem odjelu i do kraja je pročitala. Na ilustracije u prvom čitanju nisam toliko obraćala pozornost – jer u tekstu se razvijala napetica kakva se u slikovnicama rijetko viđa. I onda dođem do kraja i… tražim još list dalje, jer to ne može biti kraj, kakav je to kraj? Nisam bila sigurna je li potpuno promašen ili apsolutno genijalan. Ili uopće nije kraj? Možda nastavak slijedi?
Ponijela sam zato slikovnicu doma i nisam mogla dočekati da vidim što će djeca reći i hoće li im se svidjeti. Mama, večeras čitamo Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea. Ne, ja bih Ema spava negdje drugdje. A ne, večeras mama bira: Crtež ispod bora. I strašno im se svidjela, i tražili su je stalno iznova, a kraj – koji je meni u prvi mah ostavio par upitnika i jedan uskličnik iznad glave – bio im je normalan i logičan. Eto odgovora na pitanje kakav je to kraj: odličan!
I zapravo me ti nadasve pozitivni dojmovi ne bi trebali previše ni iznenaditi, jer u slikovnici je riječju i slikom prikazana situacija s kojom se svako dijete može identificirati, i sve to još u sezonskom, božićnom ruhu. Naš junak je kuštravi Neven (čita se isto i slijeva nadesno i s desna nalijevo, da), u obleki za po doma i u prevelikim papučama. Zatičemo ga kako na Božić otvara gomilu poklona, između ostaloga i kutiju s bojicama, koja mu je najmanje zanimljiva.
Bojica se sjeti tek naknadno, kad mu postane dosadno s odraslima za blagdanskim stolom. Dosada rađa kreativnost, istraživanja su pokazala, pa je tako i Neven „donio svoj veliki blok u kojemu je bilo još praznih listova papira, sjeo s njim na pod pokraj bora i otvorio kutiju s bojicama.“ I bacio se na crtanje. Nije prošlo dugo, a njegovi su crteži postali stvarni i počeli živjeti vlastiti život.
U tome 40-ak stranica dugom procesu, dječak puno razmišlja, gradi priču, radi s materijalom koji ima, padaju mu kreativne ideje na pamet, i na kraju ispuca sva oružja i odluči… odluči… Ne znam kako vam to reći i da li vam reći uopće, ali rješenje uključuje baku. U Zadru. Uključuje i poruku za nas današnje roditelje – u kojoj se, moram priznati, malo jesam prepoznala. Smisao za humor i povezanost s iskustvom važni su ovdje, a i u percepciji literature inače – djelo doista uvijek puno bolje prolazi ako ga na nekoj razini uspijete povezati s vlastitim životom.
Za napet i dinamičan te vrlo kreativan tekst odgovorna je Sanja Lovrenčić, a njezinu je priču oslikala Ivana Guljašević, svestrana autorica, animatorica i ilustratorica. Volim njezine ilustracije, a posebno volim što ne robuje određenom prepoznatljivom stilu, već se u suradnji s različitim autorima prilagođava njihovim pričama i tekstovima.
Crtež ispod bora slikovnica je izražajnog kolorita i fantastično raznolikih tekstura. To su divno i veselo nesavršeni svjetovi – i onaj u kojem Neven živi, kao i onaj koji crta: negeometrijske slike, iskrivljeni i kosi okviri prozora, nesimetričnost i, gle čuda, neokrugle kuglice na boru!
Slikovnica je puna duhovitih i promišljenih scena, s intervencijama nalik dječjima – kao da je Neven na svakoj stranici svojim bojicama docrtao nešto – a ne samo na onima gdje su njegovi crteži u krupnom planu. Ilustratorica posebno zanimljivo varira perspektive i unosi tako novi, svježi i drukčiji pogled: ne moramo uvijek sve gledati en face ili iz profila – postoji još iskosa, odozgo, s leđa, s poda – a ni svjetlo ne mora uvijek biti besprijekorno, i iz isključivo jednog izvora.
Ovo je pomalo priča u priči, i podsjeća nas da su male stvari i mali darovi barem jednako važni. I da zapravo uopće nisu stvari važne, već ono što od njih, ili s njima napravimo. Mene je priča inspirirala da djeci darujem bojice da nacrtaju ono što žele za Božić – i ako bude dovoljno uvjerljivo, priča kaže, crteži će oživjeti. Svima kojima dosad niste kupili ništa ispod bora, darujte bojice. A možete i crtež, ispod bora.
Fina Nina i divotan Božić (Algoritam, 2009.)
Tekst: Jane O’Connor
Ilustracije: Robin Preiss Glasser
Prijevod: Lara Hölbling Matković
Čim sam čula naslov „Fina Nina“, prvo sam pomislila: to je dobro, kakav li je taj naslov i to ime u originalu? Isto vrijedi i za pridjev divotan – koji zapravo postoji u rječniku, možda sam ja jedina koja to nije znala. Pa za sve vas kojima mozak radi na par lingvističkih kolosijeka, ili koje jednostavno zanima kako stvari zvuče „u originalu“, Fina Nina rođena je kao – Fancy Nancy. Super, je l’ da?
Fenomen Fancy Nancy datira iz 2005. g. Tada se autorici Jane O’Connor, inače ondašnjoj glavnoj urednici u odjelu Penguina za mlade, iz čista mira u glavu uvukla djevojčica toga imena. Došla joj je ideja, i početak i kraj, i odmah je sjela i zapisala, ali prva knjiga iz serije rađala se dugo.
Na savjet svoje urednice, čekala je popularnu i jako zaposlenu ilustratoricu Robin Preiss Glasser. I ispalo je da su njih dvije dobitna kombinacija, jer od 2005. do danas, Fina Nina nastupila je u slikovnici 80-ak puta, potom i u knjizi za mlade, dobila je nedavno i svoj mjuzikl, a gomilu artikala za djecu kojima je dala ime i stil da i ne spominjemo – jer ovdje je ipak o knjigama riječ. Na hrvatski su prevedene ukupno četiri slikovnice iz serije, među njima i ona koja je otvorila priču pod motom: Naučite biti fini i javite se Nini!
O čemu se radi, tko je ta Nina, osim što je fina? Ona je djevojčica koja voli sve ekstravagantno – perje, šljokice, sjajne šarene dodatke, čipkice i tilove. I tijare. I obožava francuski, jer je to baš otmjen jezik. Ona to tako svaki dan, ne samo za Božić. I prilično je nezadovoljna što njezina obitelj nije dovoljno fina, i uglavnom ih nastoji profiniti, u ovim ostalim slikovnicama. Ali u božićno vrijeme je sve fino, čak i po Nininom profinjenom ukusu.
Osim mame i tate, Nina ima i sestru i psa i djeda. I djed je kuler koji u ovoj božićnoj epizodi spašava stvar: Nina i sestra nisu mogle dočekati da djed dođe pa su stavile vrh na bor. A za taj je vrh Nina dugo štedjela i kupila ga prošlo ljeto – jer za Božić nikad nije prerano. I onda su se igrale s psom i srušile drvce, i vrh se razbio u stotinu komadića. I Nina je bila očajna, „što znači žalosna, samo milijun puta gore“, ali djed je odmah napravio opraštaonicu i kreativnu radionicu: skupa su izradili novi vrh, od pompona, šljokica i svih tih svjetlucavih božićnih stvarčica. I čarolija Božića mogla se nastaviti.
Zanimljivo mi je bilo pročitati da je ilustratorica Robin Preiss Glasser i sama nosila til i tijare, jer je nekoć bila balerina, a sad, kako kaže, sjedi doma u trapericama i crta svoje nekadašnje kostime. Retro štih kojim crteži odišu je neki lud miks, koji je možda samo u mojoj glavi: vidim ih kao nešto između Beatrix Potter i Miss Petticoat naljepnica, koje sam skupljala pod imenom Plavokapica. Njezini crteži vrve od događanja, detaljni su, puni su akcije i znaju mjestimično biti malo šizofreni. Za pozorne gledatelje, kriju mnogo malih poruka i riječi na prenapučenim stranicama.
Edukativna komponenta je nenametljiva i potpuno motivirana likom i radnjom – tako se to radi – poučno, a bez dociranja. Jer Nina nas iz epizode u epizodu uči nove riječi, koje su ovaj put prigodno vezane uz Božić. „Važno je naći bor s krasnom aromom – to je fina riječ za miris.“ „Zatim idemo koledati, što je fina riječ za pjevanje božićnih pjesama.“ Ili, najbolja definicija od svih: „Ali tata kaže da moramo napraviti kompromis. To znači da na kraju kupimo bor koji mama hoće.“
Deklarirana ciljna skupina su djeca od 5 do 7 godina – okvirno, mlađi i stariji predškolci. Ali nemojte pogriješiti pa ovu slikovnicu strpati u nešto što bi zanimalo samo djevojčice. Moj trogodišnji sin zaljubljen je u Ninu – doslovce. I često tijekom dana i večeri, nekad s vezom, a nekad potpuno nasumično, meni preporuči: Ako želiš biti fina, tamo ti je Nina!
Napisala: Anda Bukvić
