U ovoj spavaćoj sobi sublimirane su sve Natašine želje iz 18 godina podstanarstva. Nakon podulje pauze nastavljemo s dnevnikom adaptacije Nataše Janjić. Danas vam pričamo sve o spavaćoj sobi od 30 kvadrata.
Dužna sam nekoliko stvari. Prvo, želim i ovdje čestitati malom Toniju što je došao na svijet i poželjeti mu sve najljepše, najsretnije, najzabavnije, najdivnije na svijetu. Divne roditelje već ima – Natašu i Nenada Medančića. A drugo, isprike što smo napravile ovako dugu pauzu s Natašinim dnevnikom adaptacije. Razlog je i više nego opravdan, pogotovo kada se svi sjetimo kako prvi roditeljski dani znaju biti užurbani…
No, nastavljamo s dnevnikom adaptacije Nataše Janjić. Na dan kada je Nataša otišla u bolnicu objavili smo na Dblogu ovaj tekst. Par dana prije toga napravile smo i zadnje trudničke fotografije koje vam danas objavljujemo. Od tada do danas sve se promijenilo, a i o tome ćemo vam pričati. No, sada se vraćamo na još jedini dio stana kojega vam do sada nismo pokazali – spavaća soba male obitelji Janjić – Medančić.
Piše: Nataša Janjić
Vodim vas konačno u spavaću sobu koja je u ovoj fazi bila netom spremna za dolazak djeteta, još nedovršena u detaljima, ali ipak prostorija u kojoj sam pokušala ostvariti sve one želje koje su se nakupljale i oblikovale u mojih 18 godina života u podstanarskim stanovima. U njoj sam sublimirala sve one neostvarene potrebe nas koji smo skloni prikupljanju i nagomilavanju stvari, što je u mom slučaju bilo uvjetovano i brzim (i javnim!) životnim ritmom…
Namijenila sam joj stoga najveću prostoriju u stanu, veliku čitavih 30m2 i, premda su me mnogi pokušavali nagovoriti da u istu smjestim reprezentativni dnevni boravak, a neki čak i trpezariju i boravak, nisam odustajala od slike da u jednoj intimnoj sobi kao što je spavaonica, imam sve ono što je namijenjeno osobnoj upotrebi i rutini, a pokazalo se da će služiti komotno i za bebu dok je još sasvim malena da spava uz svoje roditelje.
Budući da prostorija ima dva velika prozora i jako puno svjetla, odlučila sam ju vizualno pregraditi paravanom iza kojeg će se smjestiti veliki walk-in ormar, prohodan ulazima s oba kraja, dok mu zračenje i osvjetljenje omogućuje pripadajući prozor koji ostaje funkcionalan i za ovaj spavaći dio.
Nisam se opterećivala da u njemu moraju biti po mjeri ugrađeni ormari, na tržištu često jako skupi, pa sam jednostavne korpuse od bijelog iverala pronašla i osmislila u Ikei.
Različite dimenzije, kutni elementi i sva moguća oprema, zadovoljili su sve moje potrebe do posljednjeg centimetra, pa je tih 10 dužnih metara s obje strane i prolazom između smjestilo konačno svu moju garderobu, torbice i cipele, šešire, duge haljine i kapute i to tako da se ničega nisam morala odreći i da sve ima svoje predviđeno mjesto. Naravno, i suprugu i meni ravnopravno. Omogućio je čak i da se možemo skriveno odijevati u njemu.
Na korpusima, koji ne dostižu visinu od 3,4 metara koliko su visoki stropovi, smjestila sam kofere i opremu za skijanje, kao i kutije kojima nikad nemamo mjesto, pa sam time i taj dio maksimalno ekonomizirala.
Na leđa ormara naslonila sam uzglavlje kreveta, na kojem pak nisam štedila, jer znam koliko je važno imati udoban madrac i kvalitetnu čvrstu strukturu onda kad kupuješ za trajniji životni period i za vlastiti dom.
Želja mi je bio visoki krevet, nalik onim američkim, moderno tapecirano uzglavlje, kao i to da ima mehanizam s podizačima podnica koji u sebi krije spremište za sve one sitnice i uspomene kojih uvijek ima viška u stanu, a koje nemaju svakodnevnu upotrebu.
Sve sam to pronašla u Hespo krevetima, a kao ljubav na prvi pogled, odabrala sam model Zara Lux. Kasnije sam doznala da je to ujedno i njihov najprodavaniji model.
Izbor boja i vrsta tkanina je bio brojan, a meni se svidjela baš ova zemljana nijansa, između sive i smeđe, od meke ekološke kože, jednostavan za održavanje.
Tik uz naš, u ovom životnom periodu smjestio se i najljepši na tržištu, Noona 4u1 dječji krevetić, inače hrvatski proizvod, koji “raste” zajedno s djetetom, pa će se jednoga dana iz kolijevke uz jednostavne dodatke proširiti i postati pravi veliki krevetić za dječju sobu.
Paravan od bijelog iverala koji dijeli spavaći dio od prohodnog ormara, kojim smo trenutno sakrili leđa ormara s druge strane, na početku je bio zamišljen kao pregrada na koju sam htjela staviti parkete, dobiti toplinu i hotelski luksuz, no u konačnici sam se predomislila i odlučila za zidne tapete, u želji da otvore i oplemene prostor te budu atraktivna pregradna ploha. Koje i kakve sam odabrala, vidjet ćete u sljedećem nastavku.
U sobu se ulazi iz dvije prostorije – dnevnog boravka i hodnika. Jedan od razloga zašto mi je bilo važno da ovo bude spavaća soba, bio je i taj što najbliže komunicira s kupaonicom, te tako osigurava privatnost i praktičnost.
Impozantna dvostruka ulazna vrata, ova s ulaznog hodnika, dopuštaju da, ukoliko je, naravno, uredan, prostor može biti i otvoren, a u tom slučaju, dva prozora stvaraju raskošnu svjetlost i otvaraju prekrasan prostor koji za ukućane time postaje živuć i funkcionalan gotovo kao dnevni boravak.
Za sada u njemu unatoč svim postojećim priključcima nemamo televizor i premda su mnogi skloni tome, nisam još presjekla odluku da tu vrstu distrakcije unosimo u prostor namijenjen kvalitetnom odmoru.
Rođenje djeteta dočekali smo u ovoj fazi koju vidite, bez završnih detalja i ukrasne rasvjete, tješeći se da je i ovo, uz sve prepreke i preinake, bilo u rekordnom roku i doslovno “5 do 12”. Preostalo nam je da uživamo u energiji koju donosi novi život pod ovim našim krovom, kao i u onom mirisu koji imaju svi novouređeni stanovi, koji vesele i potvrđuju mir da živiš u vlastitim kvadratima koje nazivaš domom.
U nastavku vas vodim još jednom kroz čitavu priču koja će do tada biti finalizirana, stižu nam i rasvjetna tijela iz snova, a i moći ću potvrditi, tad već nakon dva mjeseca kroničnog nespavanja i manjka vremena za sebe, kako izgleda svakodnevni obiteljski život u njemu i bi li što mijenjali da kojim slučajem krećemo ispočetka.
Hvala ti Nataša, veselimo se novim fotkicama i pričama. A sada evo i galerije spavaće sobe i Natašinih last minute dana u komadu.
Ako ste slučajno propustili – evo linkova na prošle nastavke. Uvodni tekst, prvi o kupnji stana, drugi o podovima, treći o problemima, četvrti o kupaonici i peti o kuhinji i šesti nastavak o dnevnom boravku. A evo još malo fotografija koje je ovih dana snimila naša draga Sanja Bistričić
