Godinama slušam tatu i njegov problem s ključevima. Možda su mi u garaži, u jakni, u torbi, u hlačama, u autu, u podrumu… Uvijek ima neku ideju gdje bi mogli biti…
Postoji teorija da s godinama postajemo sve sličniji svojim roditeljima, a nekako najlakše detektiramo te upečatljive osobine ili koje su nas živcirale ili kojima smo se smijali… Meni je tata s njegovim ključevima uvijek bio užasno smiješan…
I sad sam ja postala svima smiješna.
Već mjesecima nemam pojma gdje su mi ključevi. Ili u jednoj torbi, drugoj, ruksaku, kaputu, jakni… Totalno kužim sad svog tatu… Sad me samo zanima za 30 godina koji će od mojih dečkiju početi zaboravljati gdje je ostavio ključeve.
A vi, jeste počeli sličiti na svoje roditelje?
