U ulozi ne samo arhitektice, nego i mame, Sandra Meštrović osmislila je prostor dječje Poliklinike Helena za koju sada dobiva brojne nagrade i priznanja
Kažu da će najbolji dječji vrtić napraviti arhitekt koji je u tom trenutku roditelj male djece. Dok mu je friško i posve aktualno, zna kako funkcioniraju djeca, koliko su znatiželjna, kreativna, neustrašiva. Znaju na što sve treba paziti. I da se trenutak nepažnje može pretvoriti u katastrofu. Ali opet znaju i koliko su djeca pametna i kako ih ne treba podcjenjivati. Znaju kako percipiraju prostor, kakvi prostori ih plaše, a kakvi potiču na istraživanje, igru? Znaju i za niz praktičnih stvari oko dnevne rutine, potrebe za pohranom gomile stvari, kako roditeljima i odgajateljima olakšati dnevnu rutinu.
Ista, ili još važnija priča je kada su nam djeca bolesna. Dolazak s prestrašenim i bolesnim djetetom na pregled u sterilni, mračni prostor s ogromnim hodnicima i ozbiljnim licima u bijelim uniformama nije ugodno ni odraslima, a kamo li djeci.
Zato veseli novi pedijatrijski odjel Dječje poliklinike Helena, kojega je uredila arhitektica (i mama) Sandra Meštrović.
Sandra je nedavno za projekt dobila nagradu BIG SEE Interior Design Award 2026 i u nominaciji je za Grand Prix, čime je ovaj projekt prepoznat kao jedan od relevantnih primjera inovativnog i društveno odgovornog pristupa oblikovanju prostora za djecu.
– Cilj je bio stvoriti prostor koji djeci ne djeluje kao tipična „bolnica“, nego prostor koji kombinira vrhunsku medicinu, edukaciju roditelja i emocionalnu podršku djeci u sigurnom, toplom i poticajnom okruženju. Htjela sam dizajnirati okruženje koje im je poznato, smirujuće i poticajno. Inspiraciju sam pronašla u prirodi: u teksturama drva, organskim linijama, ugodnim, pastelnim površinama koje izazivaju osjećaj topline i sigurnosti. U takvom prostoru roditelji se opuštaju, a djeca se osjećaju dobrodošlo i pouzdano – ispričala je arhitektica Sandra Meštrović kojoj je vlastito iskustvo majke znatiželjne djevojčice pomoglo u stvaranju ugodnog i funkcionalnog interijera.
– Najveći izazov bio je spojiti medicinsku funkcionalnost s osjetljivošću dječje percepcije prostora. Vizija je bila jasna, stvoriti okruženje u kojem prostor ima terapeutski učinak. Dizajn nije bio ukras, već alat. Svaki estetski element služi i funkcionalnoj svrsi. Boje pomažu u orijentaciji, tapete imaju terapeutske i akustične učinke, a namještaj je dizajniran da bude i vizualno privlačan i ergonomski prikladan – objasnila je arhitektica.
Uživajte u fotografijama…
