Zvali su ga Čokoladnim neboderom, gradio se čak 9 godina, stakla su se za njega dopremala iz Belgije. Bio je tehnološki najnaprednija novinska kuća u ovom dijelu regije. U slavnim danima u njemu je radilo 6000 ljudi koji su u njemu stvarali novine i časopise s godišnjom tiražom od 200 milijuna primjeraka. Never more…
Tuga. Žao nam je što će slika grada na križanju Savske i Slavonske uskoro biti zauvijek promijenjena. Naime, odluka je pala – ministar graditeljstva Branko Bačić danas je poručio da će se neboder Vjesnika morati rušiti, a Mario Uroš iz Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo (HCPI) ocijenio je da je to potrebno učiniti što hitnije.
Nikada nisam radila u zgradi Vjesnika, za razliku od mojih brojnih kolega. Kao mlada novinarka počela sam raditi u tada tek dovršenoj redakciji nekadašnjeg Europa Press Holdinga. No, znam jako puno zgodnih priča o zgradi Vjesnika, kao i o ljudima koji su u njemu radili, o magazinima i novinama koje su u njima nastajale, o ogromnim tiražama, zadimljenim redakcijama, raznim likovima, vječnim deadlineovima…
Ono što mi je i dalje nevjerojatno – kako se sve to tek tako urušilo… Metaforički i doslovno. Ta zgrada je 70-ih godina bila najsuvremenija zgrada u Zagrebu i ovom dijelu regije, a u njoj su nastajale novine i časopisi s godišnjim tiražama od 200 milijuna primjeraka. To bi u prijevodu značilo da je ta izdanja dnevno čitalo pola milijuna ljudi. Svaki dan.
Never more. Nažalost.
No, ono što znamo je da će uskoro biti napravljen projekt rušenja i zgrada odlazi u povijest. Zgrada nije bila zaštićeno kulturno dobro (npr. za razliku od susjedne Zagrepčanke), a to znači da ne postoji nikakva zapreka da se u potpunosti ne sruši.
A što će se, kada i kako graditi… – puno je pitanja.
A do tada, puštamo vas da uživate u tekstu prof. dr. sc. Vesne Mikić, o Antunu Ulrichu arhitektu koji je projektirao zgradu Vjesnika.
Profesorica Mikić doktorirala je na opusu arhitekta Antuna Ulricha, s disertacijom „Arhitekt Antun Ulrich – klasičnost moderne”. O njemu je i objavila istoimenu knjigu, a za web stranicu Arhitektonskog fakulteta napisala je kratak osvrt naslovljen: “Ulrichov modernizam i Vjesnikov neboder: bilješke o opusu i trenutku”.
Tekst prenosimo u cijelosti:
PIŠE: prof. dr. sc. Vesne Mikić
“Fotografije poslovne zgrade Vjesnika arhitekta Antuna Ulricha (1902.–1998.) ne silaze sa svih medija, uz komentare koji dosežu gotovo Shakespeareovske prosudbe: „rušiti ili ne rušiti“. Dok pišem ovaj kratki tekst o zgradi, ona još uvijek stoji, a ja iščekujem sud naših uvaženih statičara.
Za potrebe doktorske disertacije nekoliko sam godina — od sredine 1990-ih do obrane doktorata 1998. — kontinuirano intervjuirala i posjećivala arhitekta Antuna Ulricha u njegovu domu u Mesničkoj ulici 25. Autor mi je dao na uvid cjelokupnu svoju arhivu i vodili smo razgovore od projekta do projekta: od prvih studentskih radova (u Beču, na Kunstgewerbeschule, u klasi prof. Josefa Hoffmanna, 1923.–1927.) do posljednjih projekata iz studija Oblik u Zagrebu (OŠ Pantovčak, Vojna bolnica Split, Vjesnik). Arhivu sam 2001. godine, po autorovoj želji, predala Hrvatskom muzeju arhitekture; kataloška jedinica Vjesnikova nebodera čini jedanaest grafičkih dokumenata, fotodokumentacija i pisani dokumenti.
Obiteljsko i kulturno nasljeđe: Salon Ulrich i zagrebački modernitet
Antun Ulrich rođen je 1902. u Zagrebu u uglednoj i imućnoj obitelji koja je u javnom i kulturnom životu glavnoga grada imala značajnu ulogu, posebno kada je riječ o hrvatskom slikarstvu i njegovu značenju za hrvatsku kulturu. Naime, njegov otac, Antun Ulrich stariji, otvorio je staklarski obrt Salon Ulrich, koji je od 1909. godine imao izniman utjecaj na afirmaciju likovne umjetnosti kroz četiri desetljeća. U njemu se održava prva izložba Proljetnog salona 1916. godine, prva samostalna izložba Miroslava Kraljevića 1912., potom i posmrtna izložba 1913., samostalna izložba Lea Juneka 1925., te prva izložba grupe Zemlja 1929. godine.
Geneza Vjesnikova nebodera: kasna moderna, urbanistička točka i autorovo viđenje vertikale
Projekt Vjesnikova nebodera iz zrele je faze Ulrichova opusa, besprijekorne kompozicije kasne moderne. Program se sastojao od tiskare i poslovne zgrade s uredima i upravom. Natječaj je proveden 1956., a završetak gradnje seže tek u 1972. godinu. Vertikala Vjesnika na križanju Savske ulice i Slavonske avenije jest dominantni akcent zagrebačke osovine uz cardo grada, Savsku ulicu.
Preostali dio parcele prema jugoistoku (ukupno 3,2 ha), omeđen Odranskom i Cvjetnom cestom, autor koncipira kao nisku „tepih-izgradnju“ s proizvodnim sadržajima.
O situaciji sam autor zapisuje: „Savska ulica uz Vjesnikov neboder podnosi još vertikala, jer osamljeni je neboder postao obična uglovna zgrada, a kao takav teret je ugla.“
Ulrichov modernistički put: od bečke škole do racionalnog duha hrvatske moderne
Ulrichov se život podudara s razdobljem od početaka modernističkih učvršćenja do vremena plejade najjačih majstora funkcionalističke arhitekture u Hrvatskoj. Nakon prihvaćanja kubične forme klasicizma, izvorišta novih kretanja s prijelaza stoljeća, slijedi daljnji razvoj umjetnosti redukcijom do gole forme u smjeru racionalnog duha moderne arhitekture.
Ulrich je jedan od promicatelja hrvatske moderne; njegovo djelovanje označava put prema čistim i jasnim načelima humanog funkcionalizma i kreativnog konstruktivizma avangardnog građenja.
Još su mu u studentskim danima zapaženi radovi: 1927. objavljeni su u publikaciji Moderne Bauformen (Stuttgart), u sklopu prikaza Hoffmannove škole. Za diplomski rad odabire poznatu lokaciju na Savi u Zagrebu, a maketa Veslačkog kluba izložena je na Kunstschau Wien 1927. kao jedini studentski rad. Ulrichove rane radove karakterizira čistoća forme, izrazita modernost kompozicije pročelja te minimalistička disciplina kompozicije i oblikovanja. Bečko ozračje snažno oblikuje mladog arhitekta. O svom će učitelju reći da je bio veliki pedagog: nije pokazivao put, već je upozoravao na vrijednosti.
Zagrebački funkcionalizam: ključne realizacije i natječaji
Nakon povratka u Zagreb Ulrich u praksi primjenjuje suvremena arhitektonska načela, a specifičnost njegova rukopisa čita se u suzdržanosti kao oznaci zagrebačkog modernističkog kruga. To je vrijeme projektiranja i izvođenja Veslačkog kluba Uskok na Savi (1931.), zatim niza stambeno-poslovnih zgrada — Petrićeva 1, Preradovićev trg 5 — bolnice Rebro, te brojnih sportskih objekata. Sudjeluje i u tridesetak važnih arhitektonskih natječaja u kojima se preispituju načela suvremene arhitekture.
Uvidom u domene njegova opusa možemo potpunije razumjeti i prihvatiti njegovu, za današnje vrijeme sveopće hibridnosti i atopije, zapanjujuću jednostavnost i gotovo vitruvijanski elementarnu, ali upravo zato poticajnu definiciju projektiranja koju je ponudio studentima u svojim skriptama: „Projektiranje je rješavanje tehničkog problema u neku naročitu svrhu koja je postavljena konkretnim zadatkom“ (iz arhiva AU-Kisić).
Arhitekt i veslač: Ulrichov osobni svijet i povratak na Savu
Ulrich je bio vrhunski veslač. U Beču ga je prof. Hoffmann, otkrivši njegov interes, nagovorio da se uključi u državnu reprezentaciju u dvojcu na skiffu, te Ulrich strastveno vesla tijekom cijelog studija. Ista se strast prelila i po povratku u Zagreb:
„Radeći drvenjaru Veslačkog kluba na Savi, duša mi je pjevala. Meni je bila simpatična, jer tamo je bio moj duh i život — u tom sam klubu bio više nego doma.“
Prof. dr. sc. Vesna Mikić, 21.11.2025.
