Vodimo vas u Ston, u malu kuću od 34 kvadrata koju je Udruženje hrvatskih arhitekata nominiralo za najuspješniju kuću u Hrvatskoj u 2025. godini
Kuća ne mora biti velika da bi pružala osjećaj ugode i odmora. Ne mora biti ni luksuzna, nova, prostrana, atraktivna… Može biti mala, skromna, gotovo nevidljiva… jedna mala pretpeć. Danas vam pokazujemo upravu jednu takvu kuću, gospodarsku ljetnu kuću, takozvanu Predpeć koju su mladi arhitekti i ujedno investitori Marko Gusić i Dora Lončarić, pretvorili u kuću za ugodan boravak. Kuću koju je Udruženje hrvatskih arhitekata nominiralo za nagradu za stambenu arhitekturu Drago Galić.
– Osnovna ideja bila je ne širiti kuću, nego produbiti njezin potencijal. Htjeli smo pokazati da komfor ne proizlazi nužno iz kvadrature, nego iz preciznosti, iz odnosa prema klimi, iz dobrog presjeka, iz jasne organizacije i iz mogućnosti da se prostor koristi na više načina.
Zadržali njezine dimenzije i bit
Bilo nam je važno zadržati logiku pretpeći: ona nikada nije bila reprezentativna kuća, nego infrastruktura ljetnog života. Mjesto kuhanja, skloništa, okupljanja, rada i odmora. Zato nismo željeli napraviti malu vilu, nego suvremenu interpretaciju tog vrlo specifičnog mediteranskog tipa. Kuću koja ne dominira krajolikom, nego s njim surađuje – kaže arhitektica Dora Lončarić objašnjavajući kako je u širem smislu, projekt je i njihov mali komentar na ono što se danas događa na obali. Često se vrijednost prostora pokušava dokazati veličinom, novom gradnjom i spektaklom. Njih je kaže, zanimalo suprotno: može li mala postojeća građevina, gotovo zaboravljena, postati snažan i suvremen prostor upravo zato što ne pokušava biti više od sebe?
Tradicionalno – prostor s otvorenim ognjištem
– Kuća se nalazi na Pelješcu, u okruženju tipičnom za taj dio obale: kamen, nisko raslinje, more i snažan utjecaj klime. Riječ je o prostoru koji je povijesno bio vezan uz jednostavan, sezonski način života, što je bilo važno i za razumijevanje postojeće građevine. Prije rekonstrukcije građevina je bila pretpeć. Mala pomoćna građevina vezana uz glavnu kuću, ljetni život, kuhanje i boravak na otvorenom. U dubrovačkom kontekstu pretpeć označava prostor s otvorenim ognjištem, izvorno vrlo elementaran i infrastrukturni. Upravo nam je ta jednostavna, gotovo arhetipska uloga bila važna: nismo htjeli od nje napraviti nešto veće ili ambicioznije nego što jest, nego razumjeti njezinu logiku i prenijeti je u suvremeni način korištenja – objašnjaju arhitekti.
Kuća ima 34 m² zatvorenog prostora. To je jako malo ako se promatra kao standardna kuća, ali sasvim dovoljno ako se kuća razumije kao dio većeg sustava: interijera, vrta, terasa, sjene, pogleda i vanjskog boravka.
– Prije obnove prostor je bio pomoćni objekt, jednostavan, servisni, gotovo jednoprostoran, bez stvarne hijerarhije stanovanja. Nakon obnove kuća funkcionira kao vrlo kompaktan, ali cjelovit prostor za boravak. Ulazi se iz vanjskog prostora, koji je zapravo prvi “dnevni boravak” kuće. U unutrašnjosti je organizacija koncentrirana oko jednog velikog ugradbenog elementa koji objedinjuje kuhinju, spremišta, tehničke zone i vertikalnu komunikaciju. Time se ostatak prostora oslobađa i ostaje čitljiv, prohodan i miran. Spavanje je smješteno na galeriji, a svakodnevni život se tijekom većeg dijela godine prirodno premješta van, na terasu, u vrt, u sjenu – kažu arhitekti.
Zadržani su položaj, tlocrt, osnovni volumen i geometrija kuće. Novo je sve ono što omogućuje suvremeno korištenje: unutarnja organizacija, presjek, ugradbeni element, instalacije, otvori, detalji, materijalizacija i odnos prema vanjskim prostorima.
Promjena nije u izgledu, nego u načinu funkcioniranja
– Intervencija je zapravo vrlo precizna: izvana kuća ostaje mirna i gotovo samozatajna, dok se iznutra volumen maksimalno aktivira. Najveća promjena nije u izgledu, nego u načinu na koji kuća sada funkcionira. Od pomoćne građevine postala je mali, cjelovit prostor za život, ali bez gubitka svoje početne skromnosti – kažu arhitekti, otkrivši nam kako im je istovremeno bilo u ulozi arhitekta, investitora i budućeg korisnika.
– Biti istovremeno arhitekt i investitor bilo je vrlo oslobađajuće, ali i izazovno. S jedne strane, imali smo rijetku mogućnost donositi odluke bez uobičajene distance između ideje, rizika i izvedbe. Nismo morali svaku odluku unaprijed prevoditi u tuđi način razmišljanja, nego smo si mogli dopustiti više intuicije, više ispitivanja i više eksperimenata nego inače.
U tom smislu, Pretpeć je za nas bila i projekt i poligon. Mogli smo testirati neke prostorne, materijalne i organizacijske odluke koje bi u klasičnom odnosu arhitekt–investitor možda zahtijevale više objašnjavanja ili sigurnijih rješenja. Ovdje smo preuzimali odgovornost sami za sebe, pa je prostor za istraživanje bio veći. Istovremeno, ta sloboda nije značila neograničenost. Naprotiv, budžet, mala kvadratura, zatečena struktura i stvarna buduća upotreba kuće stalno su nas vraćali u vrlo konkretne okvire. Mislim da je upravo taj spoj slobode i ograničenja najviše utjecao na projekt – kažu arhitekti.
– Obnova je trajala oko godinu dana, ali primarno zato jer živimo u Zagrebu i nije nam bilo lako dolaziti na Pelješac zbog posla. Najzahtjevniji dio bio je rad u vrlo malom volumenu, gdje svaka pogreška odmah postaje vidljiva i funkcionalno problematična. Kod velikih kuća postoji određena tolerancija; kod ovako male, gotovo je nema. Svaki centimetar ima posljedicu.
U takvom projektu detalj nije dekoracija, nego osnovni alat organizacije prostora. Zato su se presjek, namještaj, instalacije i konstrukcija morali razvijati gotovo istovremeno – kažu arhitekti.
Što se sve radilo i dizajniralo custom made?
– Najvažniji custom made element je veliki ugradbeni volumen koji organizira cijelu unutrašnjost. On objedinjuje kuhinju, spremišta, tehničke dijelove i vertikalnu komunikaciju, pa zapravo funkcionira kao mala infrastruktura unutar kuće. Custom made pristup nije bio stvar luksuza, nego nužnost. Da bi prostor ostao miran, protočan i upotrebljiv, svaki element morao je imati više od jedne funkcije – kažu arhitekti, objašnjavajući kako je pretpeć mala kuća koja ne pokušava biti veća nego što jest. Ona je suvremena interpretacija mediteranskog načina života u kojem se svakodnevica odvija između unutra i vani, između zaklona i otvorenog prostora. To je kuća koja govori o mjeri, o prihvaćanju ograničenja i o mogućnosti da se postojeće strukture ponovno aktiviraju bez spektakla.
I vaš osjećaj kao korisnika… a ne samo arhitekta?
– Ne promatramo se u ovom projektu kroz dvije odvojene uloge arhitekta i korisnika. Kod nas su one zapravo stalno isprepletene. Način na koji koristimo prostor, kako zamišljamo svakodnevni život, sve je to dio istog procesa iz kojeg nastaje i arhitektura. Zato Pretpeć za nas nije projekt koji smo prvo “osmislili” kao arhitekti, a zatim ga počeli koristiti kao stanovnici. Ona je od početka nastajala iz iskustva korištenja: gdje se ujutro doručkuje, gdje se odlažu stvari, kako se kuha ljeti, gdje se povući kad je vani prevruće…
U tom smislu, korisničko iskustvo nije došlo nakon arhitekture, nego je bilo njezin sastavni dio. Možda je upravo zato kuća vrlo tiha i nenametljiva: ona ne pokušava dokazivati arhitektonsku ideju, nego podržati određeni način života. A nama je to najvažniji trenutak, kada arhitektura prestane biti nešto što promatraš izvana i postane prirodan okvir svakodnevice – zaključuju Dora i Marko.
Uživajte u fotografijama njihove kuće…
