Kuća nas može naučiti kako živjeti. (ako to želimo)

Kuća O, arhitekata Igora i Ivana Franića, nominirana je za Nagradu ‘Drago Galić’. Jednostavna, monolitna, betonska, hrabra, specialty… Kako je živjeti u toj karizmatičnoj, a tako jednostavnoj kući porazgovarali smo s vlasnikom Nikom Orosijem

Nik Orosi jedan od najpoznatijih i najuspješnijih barista u Hrvatskoj. DJ, ljubitelj vinila, dizajna, kave. On je po mnogima najzaslužniji za dolazak specialty kave u Hrvatsku, i to otvorenjem sad već kultnog coffee bara Eliscaffe u zagrebačkoj Ilici. Specialty kava nije za svakoga, kao ni Eliscaffe.

I posebne kuće nisu za svakoga.

I zato nas uopće ne čudi što je Nikova kuća u šumi, u okolici Samobora, nominirana za nagradu za stambenu arhitekturu Drago Galić Udruženja hrvatskih arhitekata.

O kući, arhitekturi, arhitektu, dizajnu, ali i kavi porazgovarali smo s Nikom Orosijem.

BOBA: Koja je bila Vaša ideja kuće?

NIK: Ideja kuće je došla slučajno prije dvije godine nakon gledanja jedne od emisija engleskog Grand designa u kojoj je prezenter rekao nešto u stilu: “…motivacija za gradnju može biti raznolika kao i naše emocije. Za neke, ta se motivacija temelji na nadi, vjerovanju u san, možda i u želji. Za druge, što je negativnije, može se temeljiti na zavisti, očaju ili potrebi. Možda je najdirljiviji razlog onaj utemeljen na gubitku, na tugovanju. Jer baš u najmračnijim i najsumornijim vremenima, kroz arhitekturu možemo ponovno uz kuću, izgraditi i život.”

Kako sam tada i sam bio u tim nekim teškim životnim situacijama, ta izjava u toj seriji me toliko pogodila da sam preko noći krenuo u ostvarivanje te neke svoje kuće koju sam vidio kao jedino moguće rješenje i odgovor na sva moja pitanja i relativno brzo je nacrtao u bilježnici. Mjere i razmještaj sa papira sam prenosio u lokalni park koracima u šljunku, označavao gabarite, gdje bi što stajalo itd… Primijetio sam, više puta su me gledali kao nekog luđaka i vjerojatno si mislili: “Što sada ova budala radi po šljunku i namješta kamenje?”. No, ja arhitekt nisam, niti imam njihove alate, ali sam imao viziju kuće i nisam se obazirao na tuđa mrmljanja… Kuća je sada tu i meni je ona svemir!

BOBA: Koje tri stvari po Vašem mišljenju najbolje definiraju kuću? 

NIK: Zadaća arhitekture nije samo da nas fizički zaštiti. Zadaća joj je da nam pruži utjehu. Prvoklasne građevine mogu nas učvrstiti u našim uvjerenjima, promijeniti naš pogled na svijet, a i nas same… I od tuda taj neki moj “minimalizam” kuće, ajmo ga tako nazvati… jer me smiruje. Pomaže pri donošenju odluka. Usredotočuje misli na ono važno. Propituje i usmjerava sa svim svojim “nesavršenostima” izvedbe betona. Uz kuću učiš o svemu (naravno ako to želiš i življenje u kući ne doživljavaš samo kao krov nad glavom i naviku da negdje dolazite), posebno uz ovakvu na brdu, u šumi i kojoj se sve staklene stijene otvaraju. Ova kuća nije više “kuća” već postaje dio okoliša… I zato je definicija ove kuća njeno ime: Kuća sadašnjosti!  

BOBA: Kako ste se odlučili za arhitekta? Ako se dobro sjećam na izložbi u Laubi prije par godina ste za arhitekta Franića, napisali da je Iluzionist? Koliko je po Vašem mišljenju povjerenje prema arhitektu važno?

NIK: Arhitekt Franić i ja se poznajemo 15+ godina upravo radi kave te je na proslavi mojih prvih 10 godina Eliscaffe-a i izložbe u Laubi napravio šalicu koja je bila postavljena u tanjurić od betona i obrazložio ideju kao “kava je temelj našeg prijateljstva”. Iluzionist je također bila njegova želja da ga tako najavim u tom projektu. No, u našoj podsvijesti kao da se još tada znalo da ćemo 8 godina kasnije graditi zajedno kuću od betona. Kad se pojavila ideja o gradnji kuće, ja nisam htio nikoga drugoga za taj moj projekt. Svaki put kada bi išao na gradilište gledati radove na kući, uvijek bi pročitao njegovo ime na tabli gdje su morali biti svi zakonski akti i detalji o gradnji. Uvijek sam bio ponosan kada bi vidio njegovo ime! Arhitekt Franić je odmah sve razumio iz mojih crteža i razgovora te skoro pa u šali odradio sve projekte i pripreme, kao i njegove ideje koje su ukomponirane u projekt. Predstavljao mi je sve… bili su to svakodnevni razgovori u stilu vođenja malog djeteta u vrtić. Sve mi se moralo objašnjavati, učiti me strpljenju, što je potrebno, a što nije… Važnost arhitekta za mene je ogromna kako u ovome projektu, tako i inače u životu. Biti arhitekt za mene je plemeniti poziv, ravno biti doktorom jer i jedni i drugi imaju moć spašavati i transformirati drugima živote!

BOBA: Ljubitelj ste dizajna i skandinavske kulture življenja. Jeste li imali neke posebne želje oko dizajnerskih komada namještaja ili estetike?

NIK: Moja ljubav prema dizajnu nije samo vezana na skandinavski stil. No, imati tanjure alla Versace jer i to je dizajn… radije bi jeo s poda… No, volim engleski automobilski dizajn, talijanski dizajn obleke, japansko viđenje unutarnjeg i vanjskog, njemački dizajn rasvjete, dok je Danska meni svijet za sebe. Volim jednostavnost i minimalizam u dizajnu. Skandinavski dizajn je organski i miran te samim time mi paše. No, moja kuća kao da je oprečna skandinavskoj estetici koja slavi svjetlost i gdje je sve u svijetlim tonovima. Kod mene je interijer potpuno tamnih tonova, no zato je gotovo 50% kuće u staklu. “Tmina” više i nije mračna i ima svoju svrhu, a to je da interijer kuće kao da nestaje pred okolnom prirodom…

Na pitanje o dizajnerskim komadima, naravno da bi volio imati Vipp-ovu kuhinju, sjedeću garnituru od Rolf Benza te B&O TV set ispred, no ako imate slabo srce, nemojte guglati o cijenama. Meni je guglanje dovelo do toga da smo prijatelj i ja na kraju sami napravili i kuhinjski stol i sjedeću garnituru i kuhinju i još dosta toga.

BOBA: S obzirom da ste poznati višestruko nagrađivani barist te osoba koja je po mnogima najzaslužnija za popularizaciju specialty kave u Hrvatskoj – gdje je Vaše mjesto za kavu u kući?

NIK: U ovoj kući kava nije na prvome mjestu i nemam posebno mjesto za kavu. Nisam čak nikada ni razmišljao o tome gdje bi stajao aparat za kavu ili šta god od opreme za spravljanje kava. Nisam ljut na kavu, no imam je sasvim dovoljno na poslu.

BOBA: Bavite se i glazbom. Što se najčešće čuje iz vaših zvučnika? Imate li neko posebno mjesto odakle volite slušati glazbu?

NIK: …ah, svašta slušam, no najviše slušam tišinu i prirodu. To je jedna od stvari kojoj se gosti kada dođu najviše čude, pa skoro do straha. Toj nestvarnoj tišini, kao da ste u vakuumu ispod mora… U ovoj kući može se svirati gdje god, piti kavu ili vino gdje god, nema posebnog mjesta za čitanje… Ljudi će se možda smijati mojim besmislicama, no kuća vas može učiniti boljom osobom, naravno ako to želite… Kroz kuću i interijer možete puno toga “popraviti” u sebi i sve to nas vraća na početak ovog razgovora – kako sam došao na ideju o kući…