Išla sam s misijom provjeriti kako izgleda novi Atrij, nakon što je mjesec dana stajao natpis – preuređenje. A onda sam se zapričala s vlasnicom Martinom Bračić… Priča o 13 godina slastičarnice koja je pokrenula val zagrebačkih slastičarni novog doba
Bilo je to prije 13 godina, ona kaže, baš u ovo doba godine. Nas dvije sjedile smo u nekom zadimljenom kafiću u blizini Šarengradske, mjesta gdje je tada, u prizemlju obiteljske kuće, radila kolače.
Imala je jasnu viziju. Odlučila je ne vratiti se s porodiljnog dopusta na posao u ministrastvo, staviti u ladicu diplomu i magisterij iz političkih znanosti te pokrenuti biznis s kolačima.
Ja sam, pak, tada radila u Jutarnjem listu i sutradan nakon našeg razgovora osvanuo je šlager pod egidom: od hobija do biznisa.
Tada, te 2005. godine, bilo je jako čudno da netko ostavi posao u ministarstvu i pokrene posao iz ničeg – samo iz vlastite strasti i vještine pravljenja ukusnih kolača. Zato je to i bila velika priča…
– Da, to mi je bio prvi intervju u životu i tada sam torte radila po narudžbi i za par kafića u gradu. Od tada se jako puno toga promijenilo. Posao je odmah krenuo i potražnja za tortama bila je golema. Danas u Zagrebu imam 5 slastičarnica, 40 zaposlenih, novi hub s tri kuhinje u kojem se pripremaju kolači. U Sarajevu postoji franšiza koja ima dodatnih 20 zaposlenih… – priča mi Martina Bračić, vlasnica Torte i to.
– Ali meni se čini da si ti napravila puno važniju stvar od svog posla. Ti si pokrenula val. Ohrabrila ljude da promijene svoje karijere i da pokrenu vlastiti biznis koji im je prije bio hobi, ali možda još važnije, Zagreb je nakon tebe postao mjesto s najfinijim kolačima i divnim slastičarnicama koje sve imaju vrlo pristojne i ugodne interijere.
– Da, kada sam ja krenula, postojao je Orijent, Vincek, Zagreb i par klasičnih slastičarnica s kremšitama, šampitama… Mislim da je u to doba kao i ja, bio kretao Piece of Cake. Danas u Zagrebu postoji 50 novih slastičarni koje imaju sjajne kolače i interijere. Drago mi je ako misliš da sam ja barem malo pripomogla u stvaranju tog vala – skromna je Martina.
– A pogledaj se, i dalje si mršava, vitka i nikada ne bih rekla da se baviš slatkim i da su svi kolači tvoja receptura i kreacija.
– Da, svaki kolač nastane tako da se ja zatvorim u kuhinju i isprobavam i radim varijante, to je dio posla koji najviše volim raditi. Imam sreću što jako dobro znam izbalansirati okuse i što točno znam što treba dodati da bi kolač bio sočniji, puniji, ljepši… Nekad imam jako puno sreće i nakon samo par proba, receptura je gotova i proizvod je spreman za vitrine, a nekad to traje mjesecima – priča mi Martina.
– Ali i dalje je torta od sira bestseller?
– Da, iako ih danas možeš kupiti na još 50 mjesta u gradu. Ali recimo to je dobar primjer – na tom receptu sam radila najdulje u svom životu. Spremala sam je od svog petog razreda osnovne škole i uvijek malo dorađivala originalni recept. Koji keksi, koji sir, koliko točno limuna… To je torta koja samo na prvi pogled izgleda kao užasno jednostavna, a zapravo treba puno znanja da ispadne uvijek jednako dobra – kaže Martina.
– I to je meni super kod tvojih kolača. Nema oscilacija. Nema onog da se kolač u nekom trenutku pokvari… Jel istina ono što se priča po gradu da imaš hladnjaču na Žitnjaku sa ogromnim zalihama svojih provjerenih namirnica?
– Kvaliteta namirnica je ključna. Ako ćeš štedjeti i raditi s nekvalitetnim maslacem, sirom, čokoladom… to se odmah osjeti. Velik dio mog posla danas je pronalaženje namirnica koje odlično pašu nekim receptima. Sad sam baš u procesu definiranja kanala distribucije jedne specifične vrste peciva koja će se dopremati iz Hamburga.
– Otvaranjem granica, postalo je normalno da bez problema mogu nabaviti stvari direktno od proizvođača u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj… i da se ne moram isključivo vezivati na distributere. Ja si ne mogu dozvoliti da nekog sastojka nemam jer distributer nije platio proizvođaču i obustavljena je isporuka… Znaš, svašta čovjek nauči u ovih 13 godina. Daleko je ovaj posao od romantičnog pečenja kolača – smijemo se.
– Kaptol centar, Grahorova, Vrbanićeva, Babonićeva, Atrij. Koje mjesto ti je najdraže?
– Atrij. To je mjesto koje sam oduvijek željela da bude mjesto u kojem će biti Torte i to i jedini od lokala koji sam zapravo naslijedila i ušla u njega kada je već bio opremljen. Naime, Atrij je bio zamišljen kao wine bar i uređivala ga je Mirjana Mikulec. Par mjeseci bio je otvoren i nešto se nije poklopilo i promet nije bio dobar. Sasvim slučajno se dogodilo da sam u gradu upoznala vlasnika i onako iz zafrkancije mu predložila da bi ga ja preuzela. Za tjedan dana me čovjek nazvao i sve smo se dogovorili. Ja tada nisam mijenjala ništa u interijeru. Lokal je bio u potpunosti opremljen i imao sve, čak i čaše, šalice…
Sada nakon tri godine, osjetila sam da je vrijeme za promjenu i obnovu prostora. Projekt je vodila arhitektica Vlatka Čizmić koja inače radi sve moje lokale i baš mi sad mušterije kažu da je Atrij napokon postao Torte i to.
– Da, sve ste malo smirili, uzelenili i tirkiznu zamijenili blažim nijansama plave boje, a vidim i novu organizaciju sjedenja, šank, nove detalje po prostoru.
– Pod se bio jako pohabao, pa smo morali napraviti novi. Ovog puta smo išli s debelim slojem epoxyija sa čipsom kako bi održavanje bilo što jednostavnije. Također, na nekoliko mjesta u prostoru postavili smo gumene tepihe koji su odlična stvar. Lako se održavaju, čiste, a izgledaju jako efektno.
Sve elemente smo pretapecirali, u Naftalini su nam izradili i nove jastučiće koji su divno podigli interijer. Ostali detalji su Dizajholik, Ikea, Jysk, Lesnina… i Mala radnja dizajna, naravno – kaže Martina, ponosna na njihovu suradnju.
– Dečki su genijalni. Mi smo se kliknuli u trenutku. Dogovor oko tanjura koje su radili za nas je trajao doslovno 10 minuta. Izabrali smo poruke, font, logo i to je to. Zaista divna suradnja i drago mi je s njima i dalje surađivati. Nakon tanjura napravili smo ambalažu za kekse, razne natpise… Jesi vidjela natpis kod wc-a? – pita me Martina.
Jesam. Da sam na prvom dejtu definitivno bi to bila fotka za pamćenje. Ništa neću otkrivati, nego ću samo reći – ako idete na prvi sudar, odite u Atrij i oboje prošetajte do wc-a. Fotkicu slobodno možete uploadati ovdje.
A sada dosta priče. Ajmo još malo pokazati interijer.
