Arhitekt Duje Kaliterna i njegova partnerica Sandra Visconti uredili su svoj vlastiti hotel Palazzo Viridis Heritage. Danas pričamo o zamjeni uloga i stvaranju nečeg posebnog
Koliko puta ste se na nekom putovanju mogli zamisliti u ulozi da vodite mali butique hotel? Da dočekujete goste, pričate s njima, brinete o tome da uvijek ima svježeg cvijeća u vazama, da sve uvijek savršeno miriše? Ja, često. Posebice na divnim lokacijama, u malim obiteljskim hotelima u kojima se osjeća gostoprimstvo, dobrodošlica, ljepota života. No, nisam jedina. Arhitekt Duje Kaliterna i njegova partnerica, marketinška stručnjakinja, Sandra Visconti, ostvarili su si tu želju. Nedavno su u Milni na Braču, otvorili mini hotel s ukupno 8 soba.
Kako je teklo preuređenje, koji su sve bili izazovi pri restauraciju stoljetne palače pod konzervatorskom zaštitom popričali smo s Dujem Kaliternom, arhitektom koji je u svojoj arhitektonskoj karijeri, uredio mnogo šarmantnih butique hotela i interijera.
Boba: Kako ste se ti i partnerica Sandra odlučili otvoriti hotel? Kada se stvorila ideja?
Duje: Ideja je zapravo rasla godinama. Sandra i ja uvijek smo voljeli putovati i otkrivati male hotele koji imaju dušu – mjesta koja nisu samo lijepo uređena, nego imaju priču, emociju i povezanost s lokacijom na kojoj se nalaze. U jednom trenutku poželjeli smo napraviti upravo takvo mjesto na Braču, hotel koji bi predstavljao naš pogled na gostoprimstvo i život na otoku.
Kroz arhitektonski rad imao sam priliku raditi na različitim hotelima i turističkim projektima, ali ovaj projekt je poseban jer smo ga Sandra i ja stvarali kao nešto svoje. Nije to bio samo projekt, nego osobna priča u koju smo uložili puno energije, vremena i emocija.
Boba: Kako ste se odlučili baš za Milnu i tu kuću?
Duje: Milna nas je osvojila odmah. To je mjesto koje ima nevjerojatnu energiju – malu, mirnu dalmatinsku luku s bogatom poviješću, ali još uvijek autentičnu i neopterećenu masovnim turizmom. Upravo smo tu autentičnost željeli sačuvati.
Kada smo prvi put vidjeli kuću, nije izgledala kao hotel niti kao jednostavan projekt. Ali vidjeli smo ono što je bilo skriveno ispod slojeva vremena – prekrasnu povijesnu kuću s karakterom, idealnu za priču koju smo željeli ispričati.
Boba: Kako je izgledala kuća prije obnove? Kada je građena, u kakvom stanju ste je zatekli?
Duje: Kuća je građena u 19. stoljeću, u vrijeme kada je Milna prolazila kroz veliki gospodarski razvoj zahvaljujući pomorstvu i brodogradnji. Gradila ju je obitelj koja je bila povezana s proizvodnjom i izvozom vina diljem Austro-Ugarske Monarhije.
Kada smo ušli u kuću, bila je daleko od današnjeg izgleda. Bila je zapuštena i zahtijevala je potpunu obnovu, ali ono što nas je privuklo bili su njezini izvorni elementi – kamen, proporcije prostora, debljina zidova i osjećaj koji takve stare kuće imaju.
Nismo imali točan podatak o godini izgradnje, ali tijekom obnove shvatili smo da nije nastala odjednom, već kroz nekoliko različitih faza. Kuća je zapravo pričala svoju povijest kroz slojeve koje smo otkrivali.
Boba: Što se sve građevinski radilo? Koliko je trajala obnova?
Duje: Obnova je bila vrlo zahtjevna jer smo praktički krenuli od temelja. Radili smo kompletnu rekonstrukciju – od konstrukcije, instalacija i krovišta do svih završnih detalja. Istovremeno nam je bilo jako važno sačuvati duh stare kuće i ne izgubiti ono što ju čini posebnom.
Cijeli proces trajao je oko dvije godine, ali kada radite na ovakvom objektu, vrijeme nije jedini kriterij. Svaki detalj zahtijeva pažnju i često smo donosili odluke tek kada bismo fizički vidjeli prostor.
Boba: Koji dijelovi obnove su bili najzahtjevniji? Ima li neka zanimljiva anegdota?
Duje: Najveći izazov bio je pronaći ravnotežu između prošlosti i sadašnjosti. Htjeli smo napraviti hotel koji zadovoljava sve standarde današnjeg gosta, ali da se pritom osjeti da je ovo stara dalmatinska palača, a ne novogradnja u starom ruhu.
Kod ovakvih projekata uvijek postoje iznenađenja. Svaki put kada otvorite neki zid ili uklonite neki sloj, otkrijete nešto novo. Ponekad su upravo ta neplanirana otkrića postala inspiracija za konačna rješenja.
Boba: Koja je ideja uređenja hotela i koncept? Tko su ciljani gosti?
Duje: Glavna ideja bila je stvoriti mjesto koje gostu omogućuje da stvarno doživi Brač. Nismo željeli napraviti hotel koji bi mogao biti bilo gdje na svijetu. Željeli smo da se kroz materijale, mirise, okuse i detalje osjeti otok.
Koncept se temelji na jednostavnosti, kvaliteti i autentičnosti. Naši gosti su ljudi koji cijene mir, dizajn, dobru hranu, lokalne priče i žele upoznati destinaciju, a ne samo boraviti u njoj.
Boba: Koliko ima soba i što se gdje nalazi?
Duje: Hotel ima sedam soba, svaka je individualno uređena i ima svoj karakter. U prizemlju se nalazi prostor za doček gostiju i lounge zona gdje se mogu opustiti, popiti kavu ili kušati lokalne proizvode.
Posebno nam je bilo važno da gost od prvog trenutka osjeti dobrodošlicu – zato smo osmislili male rituale poput pića dobrodošlice, a u minibarovima se nalaze proizvodi lokalnih proizvođača s otoka koji su uključeni u boravak.
Boba: Svaka soba ima svoju priču i atmosferu?
Duje: Da, to nam je bilo jako važno. Nismo željeli osam identičnih soba. Svaka ima svoj karakter, drugačiji raspored, pogled, detalje i atmosferu. Iako ih povezuje ista estetika, svaka priča svoju malu priču. Neki gosti su komentirali da imaju dojam kao da su došli u hotel iz knjiga Agathe Christie, od atmosfere koju osjećaju do samog izgleda hotela.
Boba: Koja je soba tebi, a koja Sandri najdraža?
To je teško pitanje jer smo u svaku sobu uložili puno emocija. Svaka je posebna na svoj način, iako bi netko odabrao sobu sa četiri prozora sa pogledom na more, meni je interesantna i ona sa pogledom na susjednu palaču građenu u istom razdoblju kao i naša, ali sa dodatnim prekrasnim detaljima u kameni i ogradama od kovanog željeza.
Sandra najviše voli apartman koji se proteže preko cijelog tavana, sa tri prekrasna mansardna prozora i pogledom na zapad, a dodatni kuriozitet je da je sama farbala stropne grede.
Boba: Koje biste detalje iz interijera posebno izdvojili? Odakle je namještaj i oprema?
Najljepši detalj su zidne tapete, rađene u Španjolskoj po mjeri za naš projekt. Ima tu i naših antikviteta i detalja iz Sandrine i moje obiteljske kolekcije. Neke stvari smo tražili dugo jer nam nije bio cilj samo opremiti prostor, nego pronaći predmete koji imaju pravi osjećaj i proporciju. Važno nam je bilo povezati suvremeni dizajn s tradicijom otoka, kao što je recimo keramika, koju smo pronašli također u Španjolskoj, a gotovo je identična keramici kakva je postojala u kućama u Milni iz tog razdoblja.
Jako smo zadovoljni i sa našim stolarima iz okolice Sv Ivan Zeline, koju su napravili odličan posao.
Boba: Kako je biti istovremeno investitor i arhitekt vlastitog projekta?
Duje: To je vrlo intenzivno iskustvo. Kao arhitekt imate viziju i želite napraviti najbolje moguće rješenje, a kao investitor morate donositi odluke koje su realne i održive. Imali smo i sreću sa izvođačima radova, jer je to postalo gotovo nemoguća misija, pogotovo na otoku. Ponekad je teško odvojiti emociju od racionalnog razmišljanja, ali mislim da je upravo ta kombinacija na kraju prednost. Svaki detalj prošao je kroz pitanje – je li lijep, je li funkcionalan i hoće li gostu pružiti dobro iskustvo?
Uživajte u fotografijama i otkrivanju divnih detalja…
