Preselili smo se. Ima već dva mjeseca. Nisam htjela pisati Dnevnik adaptacije dok sam pod najjačim emocijama – zato ova kratka pauza. A bilo je svega – i suza, euforije, očaja, umora, premorenosti, zadovoljstva, neopisive sreće…
U međuvremenu se dogodilo jako puno stvari, a kad god bih stavila neku sliku na Instagram, tako bi mi inbox bio zatrpan pitanjima. Odakle je parket, stolarija, trosjed, tepih, stolići, fotelje… koji majstori su nam radili parket ili mikrocement, jesmo li zadovoljni s dizalicom topline? Vjerujem da sam većini odgovorila, no, ako nisam u današnjem tekstu osvrnut ću se na par stvari koje su većinu zanimale i koje mi se čine ključne.
Da vas podsjetim, zadnje o čemu smo pričali bila je stolarija i sredinom veljače pokazala sam vam kako je izgledala ugradnja.
Dan nakon što je ugrađena stolarija krenuli smo s završetkom svih radova. Do tog trenutka napravilo se hrpu radova, ali su zapravo bili “nevidljivi”. Porušeni su zidovi, promijenjene su sve instalacije, izvedena kabliranja, novi estrisi, zazidani neki otvori, prošireni neki drugi…
Svakim danom kuća je izgledala kao sve veće gradilište i zaista se nije nazirao kraj. Prijelomna točka kada je gradilište krenulo u smjeru dovršetka je bila ugradnja prozora (btw evo teksta o našoj drvo-aluminij stolariji i linka na proizvođača, tvornicu Lokve).
Dan nakon što su prozori postavljeni krenula je zidarska obrada špaleta, te zatim gletanje i knaufanje. Svi otvori ekspresno su zatvoreni, a u par dana postavljene su pločice, mikrocement, poličeno je sve i postavljen je parket.
Tih nekoliko dana gradilište je izgledalo kao mravinjak – svi su nešto dovršavali, radili, a u meni su se izmjenjivale emocije euforije i očaja.
Btw ovim putem javno se ispričavam našim glavnim izvođačima Đuri Šeši i Dubravku Lončariću iz Šel Projekta, a još više svojem mužu i obitelji – stvarno sam bila naporna tih dana.
I da, sad mi je jasno zašto jako puno ljudi nakon adaptacije kaže – nikad više. Velike su emocije…
Druga prijelomna točka bila je ugradnja parketa. Odabrali smo Moparov hrastov gotovi parket u boji Whisper, ali u tri različite izvedbe. U dnevnom boravku i kuhinji je chevron model Castle, debljine 12 milimetara, širok 9 cm, rezan pod kutem od 52 stupnjeva. Jako puno ljudi me pitalo da li sam parket stavila u kuhinju – da, jesam, ali postoji tajna. Iako uljani parket izgleda ljepše, odlučili smo se za lakirani parket koji je puno izdržljiviji, posebice u kuhinji.
Parket je lakiran bezbojnim mat lakom i ostala je vidljiva struktura drva, što ga čini izuzetno ugodnim na dodir. Ovako kako je postavljen, uistinu ne vidim razliku između uljenog i lakiranog s mat lakom.
Na etaži sa spavaćim sobama je riblja kost i letvice širine 9 centimetara, a u potkrovlju ravni parket, model Trend, u istoj boji i vrsti obrade, ali nešto širi.
Nevjerojatno je kako različita vrsta slaganja parketa prostoru daje potpuno drugačiji dojam. Čim malo sve uredim pokazat ću vam i ostale etaže, kao i mikrocement u uredu.
Kod mikrocementa, a i parketa, osim kvalitete samog materijala, vrlo je važno tko nam ga postavlja. Mi smo naše majstore dobili po preporuci – Terra Sol nam je preporučio majstora Tomislava Peršića iz tvrtke Elion deco, a Mopar parketara Ivana Radikovića.
Reći ću samo jedno – ovi ljudi nisu majstori, oni su umjetnici svog zanata.
Isplatilo se što smo ih mjesecima unaprijed rezervirali.
I odjednom dani su počeli letjeti. Ostala je jedna ključna stvar koju je trebalo organizirati prije useljenja – ugradnja dizalice topline.
Ne možete niti pomisliti na preseljenje, ako nemate riješenu toplu vodu i grijanje. S obzirom da jedna vrsta radova vuče drugu, dizalicu topline smo mogli ugraditi tek kada je bio napravljen mikrocement i odrađen i pripremljen kompletan cjevovod, a na sreću ekipa iz Boscha je bila fenomenalna.
U dva dana dizalica topline je ugrađena i puštena u pogon.
Ovako je to išlo – u subotu je završen parket, u srijedu je dovršena ugradnja i puštanje u pogon dizalice topline, u petak smo prvi put prespavali u kući.
Ti dani, dok se postavljala dizalica topline, za nas su bili jako užurbani. Do kasno u noć pakirali smo stvari iz stana, selili stvari iz skladišta i ureda, montirali, šarafili, bušili, popravljali nedostatke… sto puta išli u Ikeu i Bauhaus.
Kao i svako od tih jutara, u petak smo suprug i ja stigli u kuću debelo obučeni, s namjerom da čistimo, raspakiravamo, pospremamo…
Stigli smo zabundani i vrlo brzo počeli skidati slojeve odjeće sa sebe. Skužili smo – kuća se zagrijala. Doslovno u dva dana.
Btw, tih par dana krajem ožujka bili su jako hladni i mislili smo da će trebati barem tjedan dana da se kuća ugrije, s obzirom da se cijelu zimu nije grijala i da nigdje nema sobnih vratiju.
Našoj dizalici topline (BOSCH model Compress 6000 AW) trebalo je doslovno dva dana da ugodno zagrije prostor.
Bez ikakvih očekivanja, sasvim spontano pala je odluka – a da mi tu večeras tu prespavamo?
Prvo što smo napravili je bilo da smo djeci namjestili krevete, donijeli im njihove igračke, radni stol…
Druga stvar je da smo složili dnevni boravak – trosjed, fotelje, stoliće, komodu, tv, stol i stolice, biljke…
Zatim smo otišli po njih u vrtić i školu, doveli ih na novu adresu i rekli im: “Od danas spavamo u kućici i više se ne selimo”.
Nitko nije bio sretniji od njih…
U proteklih devet mjeseci puno puta smo se pakirali i selili. I njima veliko hvala na strpljenju.
Kao što vidite naša kuća još uvijek nije dovršena. Još uvijek nam sa stropa vire žice sa žaruljama, nemamo sobna vrata, kuhinja nije gotova, nemamo ugradbene ormare…
Hrpa stvari se još mora napraviti. Sada kada smo se preselili i malo došli k sebi obećajem da ću biti redovitija u pisanju i da ću vam detaljno ispričati sve o kuhinji, ormarima, namještaju, tajnama kako smo uspjeli vizualno povisiti prostor, kako funkcionira dizalica topline i zašto smo rekli zbogom plinu…
A do tada pokazujem vam par fotki iz našeg dnevnog boravka kojeg polako svaki dan dorađujemo…
Večina namještaja je iz Meblo Tradea – četverosjed je Calligaris, model Le Marais u tkanini Malmo SQ4, fotelje su Miniforms model Colony, stolići Calligaris Arena, tepih Linie Design model Asko, komoda Gazzda model Fina, staklena stijena drvo-aluminij od Lokvi, lakirana bezbojnim mat lakom s troslojnim izo-staklom.
To je otprilike to, idući tjedan pričam o grijanju i hlađenju, famoznoj dizalici topline i razlozima zašto ipak nismo ugradili podno grijanje, nego ventilokonvektore.
