Hrvatski paviljon mi nikada nije bio ljepši. Evo zašto…

Ovo je mogao biti tekst o Arhitekturi s velikim A i priča o našem po mnogima najboljem do sada predstavljanju na Bijenaleu u Veneciji. No, ja sam odlučila ispričati neku drugu priču… Priča o arhitektu Bruni Juričiću, kustosu i autoru izložbe u hrvatskom paviljonu na aktualnom bijenaleu arhitekture

Bijenale je stvar prestiža. Divna crtica u biografiji koja otvara neka zatvorena, hermetična vrata. Vrata kojim hodaju profesori, akademici, neki ozbiljni ljudi s opsežnim biografijama.

Kada pročitate njegovu biografiju, nekako vam je nevjerojatno da je to sve stigao… Završena arhitektura u Veneciji, magisterij u Beču, stipendija na Getty Research Institute, doktorat u Los Angelesu na prestižnom UCLA-u.

JAN STOJKOVIĆ

Zapravo teško je nabrojati važnija svjetska sveučilišta na kojim se sve nije obrazovao, gostovao, predavao, velika arhitektonska imena s kojima je surađivao, bio im asistent, kolega predavač… Wolf Prix, Patrick Schumacher, Thom Mayne, Eric Owen Moss, Sanford Kwinter, Jeffrey Kipnis, Sylvia Levin, Michael Osman samo su neki u nizu najrazvikanijih…

A onda, se vratio u Pulu. Moju, našu Pulu i odlučio stvarati doma, ali na neki potpuno drugačiji način.

JAN STOJKOVIĆ

Bruno, pliz, zašto si se vratio u Hrvatsku u trenutku kada svi iz nje bježe?

– Zato što je kvaliteta života u Hrvatskoj, u toj našoj Puli, neprocjenjiva. Ta klima, blizina svega, ležernost, normalnost… Sve je nekako zdravije. Znaš, u LA-u je jako teško dugo živjeti i uspjeti. Mislim, ako si uporan i ambiciozan ti vrlo brzo možeš napredovati u svom poslu i imati iznimne rezultate. Ali budimo realni, baš jako teško možeš baš jako uspjeti i postati superstar arhitekt koji radi iznimne izazovne stvari. Tamo vrlo lako možeš raditi za nekog poznatog i učiti, ali teško da ćeš imati svoj uspješan arhitektonski ured – priča mi Bruno.

JAN STOJKOVIĆ

Da, kužim, ok je dok si nečiji, ali nije ok kad si svoj?

– Pa otprilike tako. Moraš bit dio establishmenta. Evo jednog primjera… Moji prijatelj radio je kuću za Brada Pitta. Rekao bi čovjek, fenomenalna stvar. Sad će mu se otvorit sva moguća vrata… Posebno jer je poznato da Brad Pitt brije na arhitekturu… A ono ništa. Doslovno. Nakon njega u ured mu nije došao ni jedan klijent koji bi s velikim budžetom radio kuću. Naravno da takvih ljudi u LA-u ima puno kojima novac uopće nije problem, ali oni ti idu kod puno razvikanijih megaureda s ogromnim portfeljima iza sebe. Ne daju šansu mladim klincima… – kaže Bruno Juričić, koji je prije 3 godine otvorio svoj atelier u Hrvatskoj, ali ponovno sa svjetskom adresom.

JAN STOJKOVIĆ

– Da, i dalje često putujem i predajem na stranim sveučilištima i simpozijima, ali posao radim na relaciji Pula – Kina – Dubai – Abu Dhabi…. Svi arhitekti, pa čak i jako veliki i jako poznati ti odlaze graditi u Kinu. To je ogromno tržište, a za njih su manji projekti ono što su mega projekti za naše europske standarde. Ja sam se zato okrenuo tom tržištu i imam partnericu Jun Wang s kojom radim na projektima u Kini. Ovih dana nam se u Shanghaiju otvara veliko gradilište i počinje gradnja kompleksa hotela, kongresnog centra i casina vrijednog 100 milijuna eura.

JAN STOJKOVIĆ

– Ludilo!!! Jel ideš?

– Naravno, baš u utorak krećemo. Ma je, ludilo je to. Pogotovo kada shvatiš kako oni rade. Naime, mi u Kini imamo partnerski ured koji nam rascrtava i radi izvedbene projekte, a oni ti doslovno rade u tri smjene. Kad jedna ekipa ide doma, dolazi druga, a nakon 8 sati treća. Projekt ti nikad ne staje i u fileu se radi doslovno 24 sata dnevno, ali ne da ti radi netko umoran tko noći i noći provodi za kompjuterom, nego netko naspavan, odmoran, svjež… – kaže Bruno.

JAN STOJKOVIĆ

A kakva im je kvaliteta?

– Znaš kakvi su Kinezi. Koliko platiš, takvu ćeš kvalitetu dobiti. Oni doslovno imaju nekoliko “nivoa” kvalitete koju nude. I po tome se formira cijena. Pa i sama znaš, u Kini se proizvodi i Apple, a i neki jeftini no name – priča mi Bruno i vodi me u kuću u Fažani koju trenutno projektira.

Neću vam objavljivati fotke jer još nije sve dovršeno, ali reći ću samo – fenomenalno, prava beach house. Baš se vidi da je čovjek vidio svijeta i shvatio što zaista znači luksuz…

JAN STOJKOVIĆ

– I što ti kaže ekipa, frendovi po Puli? Bijenale je ogroman uspijeh, it campus Infobip je super uspio projekt koji je napravio puno za lokalnu zajednicu…

– Ma si luda. Pa znaš kakva je ekipa kod nas. Pa da si najbolji na svijetu, doma si opet onaj koji si bio u srednjoj školi i tako te svi gledaju. Ma ne pada mi napamet da se nešto foliram i glumim…

JAN STOJKOVIĆ

– Hvala ti Bruno. Zato ja i neću uopće uljepšavati ovaj naš razgovor… Znamo se dugo i glupo mi je da pričamo nekim uštogljenim jezikom…

– Ma naravno…

JAN STOJKOVIĆ

– Daj mi malo ispričaj sve oko Bijenalea…

– Ma sve je to zapravo bila slučajnost. Ja sam se javio na natječaj, oformio tim ljudi s Alisom Andrašek, Vlatkom Horvat, Majom Kuzmanović i Brankom Benčić i naš je projekt prošao. Ideja je bila da napravimo “pergolu” isprintanu u 3D printeru, dobro ju osvijetlimo, napravimo zvučnu i vizualnu pozadinu. Do nas to nitko nije bio napravio i iskreno, ni mi nismo baš bili sigurni da će to stajati. Mislim, ja se godinama bavim tim računanjima, algoritmima, računalnim programiranjima, dijagramima… ali nikad to nismo u stvarnosti isprintali. To je bio jako zahtjevan projekt. Pergola je velika i visoka, površine 70 kvadrata i mora stajati i bit elegantna i sve se moralo dopremiti u dijelovima iz Londona… Moram priznati da nam je u tom projektu pomoglo jako puno ljudi od Deana Skire koji je isprojektirao rasvjetu do Arupa. Svima sam im iznimno zahvalan… a posebno Arupu koji nam je jako puno pomogao i na neki način sponzorirao projekt. Njihov sat rada košta 70 funti, a u sve ovo je utrošeno par mjeseci konstantnog rada kojeg Hrvatska kultura nikad ne bi mogla platiti. No, prepoznali su u nama da će dobiti know-how i naš projekt su na neki način “stipendirali” i on im je poslužio da zajedno s nama uče…

JAN STOJKOVIĆ

– To je fenomenalno. Obožavam kada su ljudi spremni pomoći i vidjeti dalje od trenutne zarade…

– Apsolutno. No, ono što je meni bilo fenomenalno su reakcije ljudi na naš paviljon. Čak je poznati DJ i producent Trentemoeller stavio nekoliko fotki našeg hrvatskog paviljona na svoj Instagram profil, od svih stotina instalacija u Veneciji.

JAN STOJKOVIĆ

– Moram ići u Veneciju.

– Požuri, otvoreno je do 26. studenog.

JAN STOJKOVIĆ

Uživajte u fotkama još jednog talentiranog dečka iz Pule, fotografa Jana Stojkovića.