Volimo tekstove Maroja Mrduljaša i zato s veseljem objavljujemo njegov tekst o dvorani Ivana Galića u Vodicama. Btw izvorni naslov teksta je bio “Komunalna palača u junk-spaceu”
U malim mjestima sportska dvorana je puno više od dvorane. Ona je mjesto sporta, zabave, druženja, susreta, prvih ljubavi… Dvorane su mjesta koja okupljaju razne generacije, mjesta gdje se odrasta, formira, mijenja… Zato uvijek sa posebnim guštom objavljujemo priče o dvoranama.
Danas ćemo vam pokazati dvoranu u Vodicama koja je nedavno bila u konkurenciji za najuspješniju arhitektonsku realizaciju u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je njezin autor Ivan Galić i njegov NOP Studio, prije par godina također bio nominiran za dvoranu u Zlatar Bistrici.
Nagrada mu je i ovoga puta za dlaku promakla, no što dvorana znači za ovu sredinu i hrvatsku arhitekturu, divno je objasnio arhitekt Maroje Mrduljaš. Uz dopuštenje, objavljujemo Marojev tekst i puštamo vas da uživate u fotografijama Jure Živkovića.
Piše: Maroje Mrduljaš
Vodice su mjesto u Srednjoj Dalmaciji, poznato po ACY marini koja je popularno polazištu jedriličarskih tura, ali nažalost i po apartmanizaciji. Bilo je to jedno od prvih mjesta na hrvatskoj obali u kojem se počelo govoriti o pretjeranoj izgradnji neosjetljivoj prema regionalnosti, ambijentu i širim učincima građenja od onih isključivo privatnih. Utoliko svaka nova javna graditeljska investicija u Vodicama ima i osobit kritički potencijal: ona može ponovno naglasiti javni značaj arhitekture.
U brojnim perifernim sredinama u Hrvatskoj, sportske dvorane središta su društvenosti. One su mjesta okupljanja, a po svojem formatu potencijalno i urbani reperi. Uglavnom se rješavaju rutinski, kao prefabricirane hale slične proizvodnim pogonima. No, u izuzetnim slučajevima, sportske dvorane mogu postati središta urbanosti, kako po formi, tako i po logici korištenja koja afirmira javnu domenu. Uostalom, to su rijetke javne investicije većega mjerila, a polivalentni karakter velikog, termički reguliranog prostora čini ih sve više ekvivalentom nekadašnjih trgova jer se u sportskim dvoranama organiziraju se velika javna okupljanja sa znatnim identitetskim, pa i emotivnim nabojem. Utoliko sportski program nije samo utilitarna infrastruktura, nego i mogući nositelj javnog ponosa i arhitektonske kulture. ambicija, nego logična posljedica njezine javne uloge.
Ivan Galić / NOPS već se afirmirao upravo u domeni projektiranja javnih dvorana, osobito u zapaženom projektu Školske i gradske sportske dvorane u Zlatar Bistrici u Hrvatskom zagorju. Dvorana u Vodicama možda je i najambiciozniji realizirani rad Galića. Taj rad naslanja na njihova prethodna istraživanja tipologije sportskih i gradskih dvorana, no radi se o intervenciji u osobito izazovni kontekst: u fragmentirani, periferni i apartmanizirani ambijent dalmatinske obale.
Sportska dvorana u Vodicama dio je specifičnog sportsko-trgovačkog kampusa u Račicama na samom rubu grada, koji uključuje nogometni stadion, skate park, trgovačke i ugostiteljske sadržaje, ali i manji privatni medicinski centar. Takav specifični urbani asemblaž nije nepoznat i nalazimo ga i u drugim mjestima u Hrvatskoj, pri čemu je Dugopolje pored Splita paradigmatski primjer velikoga mjerila. Ono pokazuje kako periferni kampusi preuzimaju gotovo sve sadržaje nekada isključivo vezane uz povijesne jezgre. I dok u većini takvih zona izostaje stanovanje, u Račicama s druge strane ceste povezane s Jadranskom magistralom upravo je u gradnji stambeni kompleks Ginestra Residences sa 135 „stambenih“ jedinica. Premda će taj kompleks uglavnom stvarati privremenu, sezonsku nastanjenost, barem će donekle upotpuniti načine korištenja čitave zone.
Galić / NOPS u Vodicama polaze od premise da je sportska dvorana prilika za istraživanje koje će obogatiti lokalnu arhitektonsku kulturu, ali i artikulirati smisleni javni prostor. U entropijskom ambijentu junk-space volumena okruženih golemim asfaltnim parkiralištima bez ikakve zaštite od sunca, sportska dvorana u Račicama u interpretaciji Galića preuzima ulogu urbane „palače“. Ona postaje jezgra tog važnog, no urbanistički neoblikovanog sklopa s raznolikim dinamikama i intenzitetima korištenja. U tom pogledu, Galić iskazuju ambicije koje su šire i od neposrednog pitanja oblikovanja važnog komunalnog i javnog sadržaja: dvorana postaje polazište za kritičku reartikulaciju amorfnog višenamjenskog kampusa ili zone postala jedan od glavnih obrazaca razvoja hrvatskih gradova. Utoliko određeni iskorak prema monumentalizaciji te tipologije nije tek formalna, nego temeljno urbana, odnosno društvena gesta.
Ključni problem uobičajene sportske dvorane jest oblikovanje vanjske opne velikog, kabastog volumena čije su sve tri dimenzije uvelike zadane formatima sportskih terena. Manevarski prostor nije velik, jer nema mnogo programskih elemenata koji bi mogli „napuniti“ pročelje, a razmjerno veliko oplošje redovito se optimizira u pravcu smanjenja troškova. Galić upravo su od oblikovanja pročelja i perimetra zgrade razvili teme urbane reartikulacije. Četiri lica zgrade igraju četiri različite urbane uloge, kako u svojoj pojavnosti, tako i u formiranju javnog prostora.
„Glavno“ pročelje sa zakošenim plohama vertikalne proporcije, u punoj visini volumena, nositelj je ikoničke slike zgrade. Proporcije i forma ploha logično proizlaze iz orijentacije zgrade: riječ je o južnom pročelju, pa su elementi zapravo hipertrofirani brisoleji. Betonske plohe su prefabricirane s dodatkom pigmenta, a zatim impregnirane. Jednostavno pročelje pravilnog ritma u pozitivnom smislu monumentalizira pojavnost javnog sadržaja, afirmira urbani karakter dvorane te utječe na termičke i svjetlosne uvjete u interijeru.
Pročelje s druge strane zgrade postavljeno je uz prometnicu koja vodi prema skate-parku i stadionu. To je potez naglašenijih urbanih tokova i aktivnosti. Pročelje je potpuno ostakljeno, a ispred njega je postavljen trijem od gusto raspoređenih vitkih, tamno bojanih čeličnih elemenata. Pročelje je manje monumentalno, no zadržava elegantne, urbane proporcije. Trijem korespondira s galerijom na vrhu tribina, iz koje se pruža pogled na aktivnosti unutar dvorane. Utoliko se i tribine u interijeru doživljavaju kao produžetak vanjskog prostora. Dugački trijem glavni je artikulirani javni prostor u čitavoj zoni koji je barem jednom segmentu prometnice pridao karakter ulice.
Bočni trijem svladava razliku u terenu između više ulice i niže razine unutarnjeg, južnom dijela parcele s pristupnim prostorom i parkiralištem. U toj zaštićenoj urbanoj kopči nalazi i glavni ulaz u dvoranu. Vanjsko pročelje bočnog trijema izvedeno je od gabiona interpoliranih u čelični okvir. Gabioni su posveta mediteranskom kršu, ne u smislu jezika ili oblikovanja, nego po pitanju same materijalnosti. Svjetlo prolazi kroz procjepe između kamenja i u trijemu stvara vibrantan vizualni efekt s jedinstvenom atmosferom. I ulični i bočni trijem služe kao prijelazni prostori između junk-spacea čitave zone i javne institucije.
Glavni ulaz vodi u veliku trodijelnu dvoranu s tribinom, dok je manja dvorana ukopana bočno od pristupnog trijema. Jednostrano postavljena tribina za približno 500 mjesta topografski korespondira s razlikom u visini terena. Visina tribine odredila je i format vizualne „posude“ u interijeru u tonu drva, koja objedinjuje tribinu, terene i zabatni zid. Interijeri svlačionica i drugih servisnih prostora su oblikovani optimistično i koncizno, u žutim i tirkiznim tonovima. Odmak od standarda opreme komunalnih zgrada predstavljaju inox sanitarije koje sugeriraju izvjesni funkcionalni prestiž.
Afirmacija kvalitetno oblikovanog i smislenog javnog gradskog prostora, kao i urbanih tokova, vrijedne su pouke o urbanoj kulturi. Isto vrijedi i za vizualno povezivanje između javnog prostora i nutrine zgrade, gdje možemo govoriti o pozitivnoj transparenciji. Ta transparentnost nije tek estetski efekt, nego stav: zgrada pokazuje vlastitu unutrašnjost, povezuje kolektivne događaje u instituciji i javnom prostoru što je dijametralno suprotno od „super-privatne“ logike defanzivnosti većine izgrađenog okoliša na hrvatskoj jadranskoj obali.
Brižljiva koordinacija detalja i cjeline te poštovanje logike građenja pokazuju izuzetnu projektantsku disciplinu i napor u kontroli izvedbe. Vrijedi preduhitriti i potencijalne kritike o „predizajniranosti“: projekt polemizira s generičnošću standardnih dvorana i s junk-spaceom perifernih komercijalnih zona. U kontekstima u kojima arhitektura praktički ne postoji, svjesno potenciranje arhitektonskih efekata nije eksces, nego nužnost. Uz već spomenutu afirmativnu monumentalizaciju, Sportska dvorana u Vodicama zagovara arhitektonsku kulturu u službi digniteta javnih institucija. Riječ je o jedinstvenom i šire relevantnom primjeru uvođenja fizičkih i simboličkih elemenata urbaniteta u junk-space periferiju.
