Tražite lijepu, pametnu i toplu knjigu za božićni dar? Teoretičarka književnosti i prevoditeljica Anda Bukvić s bloga U novoroditeljskom žanru suzila nam je potragu i pronašla divne i inspirativne zimske priče za velike i male
Blagdansko vrijeme je vrijeme obilja i preobilja, i sve što tražite, nađete, i još pet, šest puta toliko. I zato sigurno nećete vjerovati kad vam kažem da mi je bilo jako teško naći kvalitetne božićne slikovnice. Možda je zato što ne razmišljam u sezonskim kategorijama, a možda i jer se trudim iskopati nešto o čemu se malo ili nimalo dosad pisalo, ili skrenuti pozornost na knjižice za koje ste možda mislili da ih se ne isplati uzeti u obzir.
A kakve su to kvalitetne božićne slikovnice? Pa one koje, uz dobar tekst i odgovarajuće ilustracije, imaju smisao i poruku koji vrijede cijele godine, a ne samo za Božić ili dok se snijeg ne otopi. Teško je odabrati i jer su jedne previše biblijske, a druge pak poprilično gole ispod svojih lampica i lameta. A postoje i ove neke koje su sasvim u redu, ali koje svi znate. I mada djeca vole da im se iste priče bezbroj puta čitaju, nema razloga da ne iskoristimo blagdane da donesemo malo svježeg štiva.
Čim sam odbacila „Božić“ i sve njegove izvedenice kao ključne riječi te malo proširila potragu na zimsko doba, ukazao se novi spektar. Zima mi je onda donijela dobrodošlu bjelinu, a bijelo, kakva je to boja, možda to uopće i nije boja?, kako kaže jedan od autora s popisa koji slijedi. I nekad se nešto zove zima, a ne mora biti ni godišnje doba niti studen. Vidjet ćete na što mislim.
Kako god, u floskularno vrijeme darivanja, ili – ako ste subverzivno raspoloženi – čim to vrijeme prođe, dobra knjiga uvijek je dobra ideja. Slijedi par slikovnica za pod bor, dio prvi. I bonus: nakladnici koje ovdje biram imaju brze i pouzdane webshopove, a ja jako volim kad po knjigu ne moram jahati iza sedam prosinačkih gora i kroz sedam adventskih mora. Baš jako.
Božićne Snjegopriče (Naša djeca, 2014.)
Tekst: Xanna Chown
Ilustracije: James Newman Gray
Prijevod: Đurđica Čilić Škeljo
Ova nam je lijepa knjiga prošle godine aterirala pod tetin bor, a moja sestra priznaje da ju je birala po naslovu i raspoloživosti, što je u ovome slučaju ispalo odlično: Božićne snjegopriče prestali smo čitati tek tamo negdje potkraj ljeta. Izgledom, formatom, koloritom i konceptom „sve-u-jedan“ ona podsjeća na one zbirke koje su više artikli nego lijepe priče i tekstovi. Isključivo komercijalni dojam pojačavaju hologramski blistava slova i pokoja šljokica na naslovnici. Ali izgled može i prevariti, jer nije riječ o isključivo sezonskom i komercijalnom proizvodu.
Podnaslov je „15 snježnih priča koje će vam ugrijati srce“. Priče su to u kojima je centralna tema zima i sva zabava koju to godišnje doba donosi, a životinje su glavni likovi. I mada su neka ozbiljna istraživanja pokazala da priče sa životinjama nemaju istu snagu ni doseg kao priče s ljudima kad je o moralnim vrijednostima riječ, mislim da to nije u potpunosti točno. Jer djeca se lako identificiraju. Sa simpatičnim likovima poput Zekoslava koji je mali, ali ipak je uspio napraviti najboljeg snjegovića; s pingvinom Pingom koji uči lekciju o razočaranju i zašto je najvažnije sudjelovati, i sa zečicom Suzi koja uči da nije fora igrati se posve sama i da „stvari imaju veću vrijednost kad se dijele s prijateljima.“ I neki nauče još i da mama uvijek zna najbolje – priče s tom poukom su mi omiljene.
Ono što me oduševilo – i to je glavni razlog što biram ovu knjigu – jest rodna osjetljivost i muško-ženska ravnoteža kakva se u slikovnicama ovakvoga koncepta rijetko viđa. I u slikovnicama uopće, rijetki su očevi kao glavni likovi koji s djecom rješavaju svakodnevne stvari – osim što ih vode na igralište, vode ih i u kupnju čizmica i skafandera jer su prošlogodišnji prekratki, pripremaju dječje rođendane i pretvaraju cijeli vrt u mjesto zimske bajke za kći koja pati za cvijećem i proljećem.
Boje se ne dijele na muške i ženske, kao ni igračke što su nemarno rasute po sobama. Nema rozaplavog svijeta, a indikacija spola jedino su imena – u sobi male prehlađene Mone s velikim sam zadovoljstvom uočila teleskop, plakat Saturna, drveni vlakić i nogometnu loptu. Čini se banalno, ali strašno je važno – jer djeca preko slika zamjećuju, upijaju i internaliziraju, tim redoslijedom.
James Newman Gray je Britanac koji radi preslatke, duhovite i dopadljive ilustracije na kojima sve vrvi od predivnih uzoraka, tkanina i tapeta. Autorica teksta ima dar za prepričavanje i izniman osjećaj za dužinu i jezgrovitost teksta, i zajedno su odličan tandem. Sve je toplo, pastelno i ušuškano. Svi likovi nose kape, šalove i rukavice, od sitnih ptica ne-selica do velikog-malog tuljana Dela koji je zamotan u vunu dok istražuje podvodni svijet.
Preporučena dob je negdje 3+, ali provjereno ih vole i manja djeca. Dovoljno su kratke da čak dvije ili tri pričice bez problema uspijete pročitati i kad ste najumorniji, a klinci brzo nauče napamet pa čitaju vama dok ubijate oko. Win-win! Božićne snjegopriče su kao igra u pomno namještenoj kućici za lutke – s svim tapetima, zrcalima, dugmićima, zvjezdicama, malim svijećama i svjetiljkama, globusima i raketama. Ali priuštivije su od lutkinih kuća, i idealna alternativa za pod bor. Jer, nije naodmet ponoviti nešto što smo svi već čuli: knjiga je jedini dar koji možemo neprekidno otvarati.
Mala zima (Ibis grafika, 2013.)
Tekst i ilustracije: Kęstutis Kasparavičius
Prijevod: Mirjana Bračko
„Za sve papirnate nagrade kod kuće imam jednu ladicu u koju ih odmah stavim i na njih zaboravljam. Ako su to kipići, onda one ljepše stavim na prozorsku dasku. Ako mi se ne sviđaju, onda i njih skrijem, i gotovo.“ Jednostavan princip, a objasnio ga je u razgovoru s novinarkom HRT-a litavski umjetnik tijekom svoga gostovanja u Zagrebu 2015. godine. Kęstutis Kasparavičius je u hrvatskim knjižnicama rado viđen gost. Njegove knjige sa sigurnošću nećete strpati u ladicu, čak niti odložiti na policu – prije će biti prigodno da ih izložite na prozorskoj dasci, toliko su lijepe.
Šteta je na ovome mjestu previše govoriti o umjetniku ako se za to vrijeme može uživati u simbiozi njegovih tekstova i ilustracija, ali za oko mi je zapeo podatak da se školovao kao dirigent, da bi onda palicu okačio o klin i uzeo kist u ruke. I sad dirigira akvarelima kako će se posložiti s fenomenalnim tekstovima, u simfonijama koje su osvojile sve najvažnije nominacije i nagrade iz branše, i koji na više od 20 jezika živi po cijelome svijetu.
S obzirom na format i odnos slike i teksta, Mala zima prije nalazi svoje mjesto među ilustriranim knjigama nego klasičnim slikovnicama. Ali umjetnikov stil toliko je poseban i prepoznatljiv da učinkovito komunicira i s najmlađima. On sam kaže da su njegovi najčešći čitatelji u dobi od 4 do 8 godina, ali isto tako vjeruje da nikad nismo previše odrasli da bismo čitali dječje. Na Kasparavičiusovim detaljnim crtežima svi se likovi smiješe, a nadrealne predodžbe bjeline u neočekivanim verzijaa obogaćene su i precizirane vrlo realnim detaljima.
Mada na predlistu i zalistu Male zime sniježi u gustim i krupnim pahuljama, ovo nije nužno svezak o tom konvencionalno studenom godišnjem dobu. Zapravo, nije uopće, i ne morate se ni mučiti da dođete do tog zaključka, autor sve lijepo pojašnjava u predgovoru. Kaže, ova knjiga zapravo nije o zimi već o bijeloj boji – ali ljudi bježe od bjeline i nelagodu im izaziva prazan prostor, i papir u konačnici podsjeća na bijelu i hladnu zimu. Tako piše u „Kratkom uvodu“, a nakon njega slijedi deset priča, jedna fantastičnija, začudnija i pomaknutija od druge.
Kasparavičijuska mašta bez kraja i konca jasna se već i iz same posvete „nepoznatom, malom kukcu koji me promatrao kroz pukotinu u podu dok sam pisao ovu knjigu.“ Kad to pročitate, napeto otvarate knjižna vrata, i podne daske škripe dok ulazite u kućicu iz naopake bajke. Priče koje se iza tih vrata prostiru potaknut će vas – ma kakvi potaknuti, NATJERAT će vas da pogledate svijet nekim drugim, obrnutim očima.
Naracija vrvi humorom, koji po autorovim riječima maskira ozbiljan didaktički aspekt ovih priča. Mala zima je o snovima, maštanjima, letenju i putovanju. O čvorcima koji od jasminovih latica usred ljeta misle da je snijeg pa pohrle od sjenica posuditi skije i tople male šalove (eponimna priča). Parobrodić je o ostavljenoj igrački koja je proputovala svijet, dijelom u ribljem trbuhu, a Bijeg o bijeloj kućici koja je odlučila da je dosadno stajati i stalno gledati jedno te isto pa se izvukla iz zemlje s temeljima i zaputila u šetnju. Kad su je vidjele, druge su kuće i zgrade odlučile da više ne žele biti „nekretnine“ pa su i one skočile na noge lagane.
Svim konkretnim pričama zajednička je početna premisa. Autor uvijek iznova postavlja pitanje što se dogodi kad stvari odluče ne biti onakve kakve su svaki dan – i to ponajprije stvari od kojih ne očekujete da donose takve odluke. Odjeća u ormaru. Krevet kojemu je dosta što nema dnevni posao i koji se odluči malo valjati u jesenjem lišću. Pande koje više ne žele biti bijele jer shvaćaju da u snijegu jedni druge lakše pronalaze kad su neke druge boje. Među kraćim pričama su Balon – o golemom, bijelom i strašno nadutom balonu, koji je skončao od žalca običnog malog komarca, ili predivna priča o labudovima – bijelim, naravno, poput oblaka ili poput mlijeka – koje su napustili njihovi odrazi u vodi.
Osim što odlično pristaje u prozor ili izlog, Mala zima složit će se sa svim vašim božićnim interijerima podjednako, neovisno o stilu. Odmorite najprije oči na nekoj bjelini – snijegu, zidu, keramičkoj šalici s kavom – a onda uronite u iščašeno zimski svijet. Iščitajte priče u miru ujutro pa ih navečer sažmite za djecu – jer djeci treba čitati, da, ali i priče su nemjerljivo važne. Pa neka vas Kasparavičijus inspirira, i oko Božića i tijekom cijele godine.
Napisala: Anda Bukvić
