Željka Pavlinović zajedno s kolegicom Valentinom Jakobović uređivala Garden Brewery i nominirana je za nagradu Bernardo Bernardi za najbolji interijer. Ovo je Željkin svijet, zavirite u njezin dom
Kažu da arhitekti ne vole boje, detalje, dekoracije. I većinom je to istina. Naime, prošla sam puno stanova i kuća koje su sami arhitekti radili za sebe, no, ovaj me zapravo najviše podsjeća na pravi arhitektonski stan, makar je njegova vlasnica jedna netipična arhitektica.
Željka je živjela dugo u Americi, i to u nekoliko navrata. Bavila se filmom, scenografijom, interijerima, a onda i radila u ozbiljnim korporacijama gradila hotele, ozbiljne poslovno-stambene zgrade, komplekse… I kad mislite da je biografija dovoljno ispunjena onda saznate da je Željka u raznim fazama i šivala, dizajnirala odjeću, slikala… i živjela punim plućima.
Sve to što što sam vam sada na brzinu ispričala o Željki Pavlinović, zapravo se vidi u njezinom stanu. Stan je na prvi površan pogled jako prazan, gol, čist… arhitektonski. A kasnije, pažljivijim gledanjem uočit ćete puno zanimljivih detalja, pametnih rješenja i unikatnih stvari koje je ona sama napravila.
– Stan je zapravo napravljen u dvije faze. Prva faza je bila 2004. godine kada je zgrada sagrađena te kada sam ja, tada cura, kupila svoj prvi stan u zgradi koju smo mi gradili. Naime, tada sam radila u VMD-u i u Budmanijevoj smo gradili veliki poslovno-stambeni kompleks. Ja sam tada odlučila kupiti stan na najvišoj etaži i u potpunosti ga preprojektirati još u fazi gradnje i prilagoditi ga svojim željama – priča mi Željka, prisjećajući se raznih stvari iz tog vremena.
– Radnici su me mrzili i mislili da sam luda kada sam im rekla da puste gole zidove i beton, da ništa ne trebaju farbati, da puste rupe u zidovima, vidljivu oplatu… Imati goli beton u stanu tada je bila potpuna avangarda, prisjeća se Željka objašnjavajući kako je tada stan imao 50-ak kvadrata – kuhinju, malu spavaću sobu, a s druge strane dnevni boravak i blagovaonicu.
Tamo gdje je nekad bila spavaća soba, danas je ovaj stol, a ova rupa koja komunicira između sobe i dnevnog boravka bila je veza između sobe i dnevnog boravka – dakle jedan televizor na ta dva prostora.
Puno smo toga customizirali, a jedan od većih zahvata je bio i probijanje krovnog prozora iznad kuhinje što je prostoru dalo predivnu dnevnu svjetlost tijekom cijelog dana – priča arhitektica.
I uistinu, ovo je jedan od stanova s najugodnijim svjetlom koje sam posjetila. Mekano difuzno svjetlo nenametljivo ulazi u prostor i utječe na percepciju i raspoloženje.
– Jako ti je lijepo ovdje. – kažem joj.
– Hvala ti, obožavam ovaj stan. Jako je dobra energija u njemu i ljudi se ovdje jako dobro osjećaju. Zato kada sam dobila dijete i kad nam je stvarno trebao veći stan, nikako se nisam mogla pomiriti da ću ga morati napustiti. Jako puno stanova sam gledala, a ni jedan mi više ne bi bio tako drag – priča Željka, dodajući kako se sasvim slučajno prije par godina prodavao stan do nje te ga je kupila i spojila s ovim stanom.
Aha, zato ti je hodnik tako velik.
– Da, kada spajaš stanove, a pritom ne želiš sve rušiti i mijenjati, događa se da su neki prostori postali dimenzionalno neujednačeni. Primjerice, zato su hodnici preveliki, kao i moja spavaća soba koja mi je bila i ured kada mi je sin bio mali – prisjeća se Željka.
Iz te faze u sobi su ostala i dva radna stola od kojih je napravila uzglavlja kreveta.
– To su moja dva radna stola Twinsi koje sam ja dizajnirala i napravila kada sam se nakon pada Twinsa odlučila vratiti iz New Yorka u Hrvatsku. Tada je bilo grozno depresivno raditi u New Yorku i na simboličkoj razini odlučila sam za svoj novi zagrebački ured napraviti dva velika stola s torzijama koji ulaze jedan u drugi i nadopunjuju se u svakom smjeru – ispričala je Željka, dodajući da kada je posao preselila u “pravi” ured, umjesto da makne i stolove iz sobe, oni su završili na zidu kao uzglavlja kreveta.
– Jako puno stvari u stanu je nastalo iz potrebe. Kako sam u životu puno puta kretala iz nule, tako je bilo perioda kada sam stvarno bila u financijskim problemima. U jednoj takvoj fazi nastala je i polica od 200 kuna. Jednostavno sam došla kod stolara s idejom o totalno low cost polici u koju ću moći smjestiti stvari, koja je klizna, koju mogu nadograđivati, mijenjati, lako premještati, a da je njezina izvedba užasno jeftina – prisjeća se Željka.
I uspjela je, dobila je 4-dijelni regal koji funkcionira kao zasebne police koje se mogu slagati i koristiti na različite načine. No, takvih multifunkcionalnih rješenja kod Željke ima doslovno na svakom koraku.
– Fotelje sam pronašla na nekom smetlištu i sama ih pretapecirala, a sama sam sredila i stolice koje su također bile stare i po mnogima za otpad. Obožavam raditi sa svojim rukama i primjerice nedavno sam kod prijateljice izrađivala ove biljke…
A pretpostavljam da si onda i tapiseriju sama napravila? – prekidam ju.
Ma ne, to je zapravo tepih jednog nizozemskog dizajnera kojeg sam ja umjesto na pod, stavila na zid da malo upije zvuk. – priča Željka i smije se sama sebi.
– A svačeg se čovjek sjeti kad nema love. Da ju imam kupovala bi umjetnine. Ima puno mladih slikara koje jako volim… A ponekad i sama slikam, ali prerijetko – kaže.
– Da i dalje živim sama i da nemam dijete ovaj stan bi ti bio još više obrijan od svih detalja. Bio bi totalno prazan – smije se Željka.
Respect totalni. Volim kada su ljudi autentični. 100% Željka P.
A sada Borko V.
