Sve je Photoshop, AI, Instagram filteri i fotogenični kut snimanja. No, što kada nije? Danas vas vodim u Lagomar, kuću na otoku Lanzarote zbog koje već danima proučavam Cesara Manriquea i razmišljam o nekoj drugoj vrsti turizma i luksuza…
Nema šanse da je to baš tako. Skeptično sam gledala slike i površno čitala liste s 10 stvari koje morate vidjeti na Lanzaroteu, otoku u kanarskom arhipelagu. Previše puta sam bila prevarena lijepim slikama da bih povjerovala baš svemu što vidim, pomislila sam. Uglavnom je to Photoshop, filteri, specifičan kut snimanja, a u zadnje vrijeme i AI… i sve nekako izgleda ljepše, zanimljivije, nestvarnije, fotogeničnije…
To sam očekivala i prije no što sam posjetila Lagomar, kuću koja je danas muzej s restoranom i kafićem, u malom selu Nazaret na Lanzaroteu.
No, što kada je stvarnost tisuću puta bolja nego slike? Onda dobijete Lagomar i arhitekturu Césara Manriquea, čovjeka koji je stvorio desetke magičnih mjesta na Lanzaroteu spajajući fascinantnu prirodu, arhitekturu, dizajn, umjetnost…
No, vratimo se na parking, mjesto gdje je sve počelo. Makadam, prašina, visoki zid. Izvana ništa ne vidiš, samo natpis muzej i strelicu prema blagajni. Zatvaramo za dva sata, upozorava nas blagajnica.
Pa što ćemo u jednoj kući raditi dulje od dva sata? Pomislila sam i produžila dalje. I nije dugo trebalo da se pokaže odgovor.
Ona tipična vizura koju sam gledala na turističkim stranicama otoka u tom je trenutku bila ispred mene i izgledala milijun puta bolje uživo nego na i jednoj slici.
Čekaj, jel’ ovo stvarno? Jel’ ovo kulisa? Što je ovo? Slijedim strelice i hodam po kući nastaloj u mjehurićima lave. Kući koja je danas muzej i spaja vulkanske stijene, špilje, prirodu, biljke, umjetnost, dizajn, luksuz, raskoš, minimalizam, hedonizam…
U jednom kutku je bazen sa sunčalištem i vrtom, onda u stijeni naletiš na lounge bar i zelenu oazu za odmor i čitanje, pa onda dolaziš do kuhinje, sjedneš uz veliki drveni stol s klupicom i proučavaš ogroman fikus koji se nadvio nad nekoliko etaža.
Pratiš taj fikus i penješ se po stepenicama, uz njega dolaziš do dnevnog boravka s ogromnom polukružnom staklenom stijenom i najljepšim pogledom… pa onda malo istražuješ po kući i pronalaziš spavaću sobu i kupaonicu, potpuno asketski uređene.
Onda otvaraš jedna drvena vrata i nailaziš na sobu za kartanje, pa radni kutak, pa još jedan minijaturan wc za goste… pa se onda opet malo penješ i dolaziš na fascinantnu terasu s još hrpom biljaka i jednim malim privatnim bazenom…
Posvuda je zelenilo, predivne mirisne biljke, prostori za uživanje, pogled na vulkane, otok, ocean…
Ajme meni, što je ovo? Ova kuća je čisti hedonizam. Točno mogu vidjeti goste kako se odlazeći s partija smijulje dok skidaju cipele i potfrkavaju hlače. Prolazak kroz tunel s mostićem bez da upadneš u vodu znači da si spreman za vožnju prema kući, a ako se smočiš možda je bolje da uskočiš u bazen i osvježiš se još jedanput prije odlaska kući. Top. Ti ljudi su se baš znali zabavljati…
A koja je uopće priča oko te kuće? Tko je sagradio Lagomar?
Ključan je bio britanski developer Sam Benady koji je 1970-ih godina razvijao turističke projekte na tada manje razvijenim kanarskim otocima poput Lanzarotea. Benady je bio poznat po dobrom oku za nekretnine i znao je prepoznati potencijal neobičnih lokacija – upravo tako je došao u posjed imanja koje će kasnije postati Lagomar.
On nije bio arhitekt ni umjetnik, ali je surađivao s kreativcima i svestranim umjetnicima poput arhitekata Césara Manriquea i Jesúsa Sota s kojima je stvarao ekskluzivne rezidencije.
Lagomar je bio zamišljen kao luksuzna kuća za odmor, koja kombinira arhitekturu uklopljenu u prirodu i udobnost te koja bi potencijalnim investitorima pokazala kako se može graditi na otoku i stvarati neponovljiv luksuz i hedonizam.
Postoji puno priča koga je sve Sam Benady ugošćavao i nudio im nekretnine, a prema otočnoj legendi jedan od njih je bio i legendarni dr. Dr. Zhivago, odnosno glumac Omar Sharif. Međutim, znajući Sharifovu strast prema bridžu i kocki, navodno ga je izazvao na igru, s visokim ulozima. Sharif je, prema toj legendi, izgubio kuću istog tjedna kad ju je kupio. Benady je godinama kasnije u intervjuima govorio o toj priči s osmijehom, ne potvrđujući je ni u potpunosti opovrgavajući – što ju je učinilo još intrigantnijom.
Krajem 1980-ih, Lagomar je bio napušten i zapušten, a 1989. kupio ga je bračni par Beatriz Van Hoff i Dominik Von Boettinger. Oboje arhitekti i konzervatori, s velikom pažnjom, vizijom i ljubavlju prema baštini, kulturi, arhitekturi, prirodi… gotovo su čitavo desetljeće obnavljali Lagomar, poštujući izvorne zamisli Césara Manriquea i Jesúsa Sota. Njihova obnova nije bila samo restauracija, već reinterpretacija prostora koja je uvažavala prirodne oblike, vulkanski krajolik i otočnu tradiciju.
Posebnu pažnju posvetili su integraciji umjetnosti i prirode, stvarajući prostor koji nije samo muzej, već i živo mjesto susreta, inspiracije i kontemplacije. Dodali su elemente poput umjetničkih galerija, restorana i botaničkog vrta, čime su Lagomar pretvorili u multifunkcionalni kulturni centar.
U međuvremenu se par i rastao te se navodno Lagomar čak i jedno vrijeme prodavao za početnu cijenu od 7,5 milijuna eura, što je 2023. bila tražena cijena.
Bez obzirira na budućnost Lagomara, uistinu se nadam da će ostati otvoren za javnost te da ćemo i dalje moći uživati u ovom nesvakidašnjem mjestu…
Ajme gdje su mi djeca? Postavila sam ti to pitanje nakon što ih izgubivši pojam o vremenu (i prostoru), dugo nisam vidjela…
Eno ih, igraju se skrivača i uživaju. Zaista nisu mogli naći bolju kuću za igranje skrivača.
I dečki, što vam se najviše svidjelo na Lanzaroteu? Lagomar i sve one kuće, tj. špilje, Cesera Manriquea – kažu uglas. Kada 9-godišnjak i 11-godišnjak to kažu tako bezrezervno, onda znaš da je to arhitektura koja nadahnjuje i koja se pamti.
Obećajem, pričat ću vam uskoro o arhitektu i umjetniku Césaru Manriqueu i o tome kako je ponekad dovoljan samo jedan čovjek da spasi otok. Samo jedan čovjek…
