Ovo izgleda fantastično, daj objavi još slika! Tražili ste, evo je… Gorski kotar, kuća Orah, arhitekt Tomislav Soldo, nominacija za nagradu Drago Galić za najuspješniju stambenu arhitekturu u 2016.
Crne kuće u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi izuzetno su rijetke i iz raznih razloga imaju auru posebnosti… Crna je D crna kuća Dragomira Majija Vlahovića, zgrada Superator Tome Plejića i Lee Pelivan iz Studija UP, taman je i vrtić Medo Brundo Hrvoje Njirića, POS u Krapinskim Toplicama Ive Letilović i Morane Vlahović…
Sve te tamne kuće jako se pamte, arhitekti ih međusobno često nagrađuju te navode kao dobre primjere unutar svojih tipologija. Naravno da to nema veze s bojom fasade, ali možda zapravo posredno i ima. Nekako su te tamne kuće puno hrabrije, smjelije, brutalnije od drugih.
I zato me uopće ne čudi što sam, čim smo objavili tekst o nominacijama za najbolje kuće u 2016. godini, dobila puno poruka tipa “Ovo je potpuno ludo. Pliz objavi još slika”. Evo ih…
Uistinu izgleda nadrealno, pogotovo kada se sjetimo da je to zapravo vikendica od jedva sto kvadrata u Gorskom kotaru, napravljena sa vrlo skromnim budžetom i da ju je uz to radio prilično mlad arhitekt.
Nisam bila u kući pa ne znam da li i uživo izgleda tako magično kao na uistinu fantastičnim fotografijama Jure Živkovića. Nadam se da će biti prilike da je posjetim, kao i da popričam s autorom… Do tada evo njegovog teksta u kojem on objašnjava tko, što, zašto, kako, koliko…
Priča o nastanku ove kuće možda ima pomalo neuobičajeni slijed. Inverzni, no nimalo ne i krivi proces u promišljanju i osmišljavanju prostora gdje veliku ulogu doživljaja čini sama priroda. Prvo, prije svega, postojao je orah, drvo koje je činilo savršen prirodni hlad i prvi prostor boravka bez zidova. Zatim s vremenom oko oraha izgrađena je terasa, a tek potom na red dolazi ideja o gradnji kuće.
Padina parcele koja vizure usmjerava prema obližnjoj šumi prije svega na Klek, planinu prepoznatljiva obrisa, te položaj postojeće terase bili su prvi i jedini uvjeti u procesu osmišljavanja novog objekta. Bez potrebe za pretjeranim koketiranjem i referiranjem na postojeće i tradicionalno u okruženju, bez želje za osvajanjem i odobravanjem, ona je samo kuća na brdu, ekstenzija terase i zatvoreni vidikovac. Jedini usvojeni oblikovno funkcionalni elementi tog podneblja jesu kosi krov, kompaktnost tlocrta, te prisutnost drva u oblikovanju oplošja.
Tlocrtne je površine 60-ak kvadrata – s malenom podrumskom etažom za ostavu, prizemnim dijelom boravka i kuhinje te prostorom za spavanje na galeriji. Jednako kako se nastojala ostvariti prostorna protočnost između eksterijera i interijera, prije svega u smislu povezivanja unutarnje kuhinje, ljetne kuhinje i terase, tako se ta protočnost i jedinstvenost prostora nastojala ostvariti i u unutrašnjosti.
Čitava kuća sagledava se kao jedinstveni volumen, te se iz svakog njezinog dijela pruža pogled na van. Prostor kuhinje i kupaone čine kompaktni mini volumen i jezgru unutar većeg volumena kuće, a iznad čega je smještena galerija.
Konstruktivno čitava kuća izgrađena je od porobetona, osim podrumske etaže i temelja, što je omogućilo znatno ubrzanje i pojednostavljenje gradnje na danoj lokaciji. Vanjski zidovi od porobetona tako su debljine 30 cm, pa u fizikalnom smislu nije bilo potrebe za dodatnom toplinskom izolacijom, te je time ostvarena i financijska ušteda.
Toplinska učinkovitost kuće u smislu neželjenog pregrijavanja ljeti i toplinskih gubitaka zimi postignuta je izvedbom ventilirane fasade, daskama sibirskog ariša slaganih na utor i pero, te zatim impregnirana drvnim katranom u dva sloja, prirodnim premazom za zaštitu drva koji mu daje garanciju i do 30 godina.
Danju izvana crni kompaktni i hermetični volumen se uvečer prilikom osvjetljavanja interijera omekšava svjetlosnim trakama koje se ocrtavaju kroz proreze škura, sa simboličnim prelaskom dnevnog scenarija i promatranja okoline iz njezine unutrašnjosti na noćni scenarij i gledanje na tu kuću iz okoline i mraka.
Tomislav Soldo
Evo još jedanput i kompletne galerije Jure Živkovića.
